Prošlog utorka sam imao za gosta Denisa Marijona koji vodi udrugu "Zamisli". Pokušali smo vidjeti što to invalidima fali u njihovom obrazovanju da bi se mogli danas-sutra kvalitetnije zaposliti sa svojim kvalitetama. Ja mislim da svatko mora imati priliku za kvalitetno obrazovanje i da ne smije imati nikakve poteškoće u svojem stjecanju znanja.

Malo nas je, al' smo govna

Svi imamo pravo na obrazovanje i kvalitetno znanje. Vidim da obrazovanje nije cijena kvalitetnog života u Hrvatskoj. To je žalosno. Moramo si biti iskreni, mi smo mala nacija, malo nas je, al' smo govna. Nas samo može izvući kvalitetno obrazovanje. Sad se vi svi sigurno pitate: "A gdje su tu invalidi?" To je veliko pitanje. Mi se čudimo zdravim, mladim i uspješnim ljudima. To je stvarno divno, ti ljudi su stvarno puno napravili u životu. A kad to naprave osobe s invaliditetom, onda imamo problem to priznati i bude nam čudno. Zašto to oni žele? Pa i invalidi žele biti ravnopravni.

Ja se svakom čovjeku koji uspije divim, u bilo čemu. A osobama s invaliditetom pogotovo. Smatram to njihovim normalnim životnim uspjehom. Osoba s invaliditetom koja se odluči na stručno obrazovanje pokazuje tri stvari. Prvo, da jako cijeni sebe i osobe koje je podupiru na tom putu. Drugo, da je jaka, najjača. A treće, da nema nikakvih barijera u glavi i da je fizičke barijere ne smetaju.

Sad si zamislite osobu koja je slijepa i kojoj treba skenirati skriptu da može normalno učiti. Ako je ta skripta olovkom potcrtavana, ne može se skenirati iz tehničkih razloga. Kako biste se vi, da ste ta osoba, u takvom slučaju osjećali? Kako biste se osjećali da ne možete ući na fakultet jer ste u kolicima, a trebate na predavanja, predavanje je na drugom katu, zgrada nema lift... Imate još jedan problem. Vi dođete na predavanje, ali ne možete pisati/sporo pišete ili vam nema tko pisati, a vi morate imati nešto iz čega možete učiti. Pohvalno je da su na nekim fakultetima određena predavanja snimana i takav video zapis postoji na Internetu. U tom slučaju student može ponovo kod kuće preslušati predavanje i kvalitetnije učiti. Ovo je jedan pozitivan pomak koji pomaže učenicima ili studentima koji ne mogu pisati. Meni je isto teško pisati olovkom, kemijskom, mogu s računalom i tako mi je puno lakše pisati, ali mi treba puno vremena da napišem dugačak i kvalitetan tekst.

Svijet je licemjeran

Mene jako boli što na fakultetima još uvijek ne primjećujem osobe s invaliditetom. Ne na svim fakultetima, da ne generaliziram stvar. Isto tako mislim i volio bih da ima jako puno invalida koji bi se trebali visoko obrazovati, jer najbolje obrazovanje za osobe s invaliditetom je visoko obrazovanje. Nažalost, osobe s invaliditetom bez visokog obrazovanja teško se mogu zaposliti te dobiti kvalitetan i visoko plaćen posao. Sad će se netko pitati: "A zašto visoko plaćen posao?" Pa zato što osobe s invaliditetom, gdje god one živjele, imaju jako skup život. Nisu one krive za to, nego je kriv svijet. Svijet isto ne vidi invalide i licemjeran je. Samo što je svijet dao priliku kroz osnovne postulate, a ooni su: rehabilitacija, socijalizacija, obrazovanje i zapošljavanje.

Kroz obrazovanje i zapošljavanje osoba s invaliditetom svijet je dao mogućnost da one pokažu koliko mogu biti ravnopravne. Nažalost, danas se u svijetu na sve gleda kroz financijska povećala, ne postoji ljudski faktor. Ljudi više nisu ljudi, pa tako ni invalidi više nisu invalidi i moraju se boriti i pokazati da im nije primarni cilj invaliditet, nego obrazovanje i zapošljavanje. Ali po 101. put vam pojašnjavam da se osobe s invaliditetom mogu kvalitetno obrazovati ako to žele. Isto tako i zaposliti.

Poslodavci se boje zaposliti invalida

E sad, problem je Hrvatske što je trideset godina iza Europe po razmišljanju o osobama s invaliditetom. Mi u Hrvatskoj ne radimo zbog osoba s invaliditetom, nego zbog svoje glupe savjesti, jer nismo pokazali da smo svi jednaki, pa tako ni invalidi. Kod nas političari kad pokušaju pomoći osobama s invaliditetom, onda to ne rade tako da invalid bude jednak kao i taj političar, nego rade da peru svoju glupu savjest. Teško nam je vidjeti osobu s invaliditetom, priznali mi to ili ne.

Sad je počela u Hrvatskoj korizma. Svatko se nečega odriče, a nitko ne pita tko bi nešto dao u vrijeme korizme. Sad će neki pitati kakve to veze ima s obrazovanjem. E, pa da smo si iskreni i da samo želimo, ali iskreno želimo da invalidi imaju pravo na normalno obrazovanje i na normalan posao i da imaju pravo za svoj određen posao dobiti svoju plaću te da se cijeni njihova stručnost i predanost poslu, onda oni ne bi bili socijalni problem. Sad će mi mnogi reći da možda fantaziram, ali velik broj ljudi u Hrvatskoj koji nisu invalidi imaju problema s adekvatnom plaćom za svoj rad. A invalidi ne da imaju problem s poslom, nego imaju problem naći posao, zato što se većina poslodavaca ili vlasnika boji zaposliti invalida. Ja iskreno ne znam što je razlog tome.

Ako me iskreno pitate da li će invalidima ikada cvjetati ruže na planu obrazovanja i zapošljavanja... E, sad ću biti malo pesimističan. Mislim, a i uvjeren sam nažalost, da ova naša mala kolonija Hrvatska neće, što se tiče osoba s invaliditetom, pronaći pameti u ovim mračnim i glupim vremenima. Mislim da će invalidi biti socijala i socijala. Ovo nisam ja trokirao, nisam prolupao - tako stvari stoje. Nažalost, s vremenom će biti sve više invalida u Hrvatskoj. Sad ih je 11% stanovništva, što je strahovito velik broj. A što će biti za deset godina, to samo dragi Bog zna. A možda ni on.

Hrvatska će biti kolonija, a mi robovi

Malo sam proguglao i našao nekoliko zanimljivih podataka. U našoj se zemlji godišnje za školovanje jednog osnovnoškolca izdvaja 2170 eura, srednjoškolca 2200 eura, a za studenta 3400 eura. Europski prosjek je u pravilu dva do tri puta veći, pa tako u Europi, recimo, za jednog studenta godišnja izdvajanja iznose oko 8000 eura. U SAD-u čak 20000 eura. Ako želimo biti mali i pametni da pokažemo Europi i Americi i Kini i cijeloj Aziji da nismo jadnici nego da znamo što hoćemo. Isto tako da nismo zemlja shopping centara, prodaje, šverca i kriminala. Nego znanja i pametnih i obrazovanih ljudi.

Ipak, ne mogu se oteti dojmu da će Hrvatska jednog dana biti kolonija, a mi ćemo biti robovi. To je trenutno pravo stanje stvari. Daj Bože da sam bar u krivu, da se stvari stvarno promijene. Nitko sretniji od mene. Moramo biti svjesni da mi sada, u ovom trenutku, jako loše stojimo i jako teško živimo, tako da mi to ne ulijeva pozitivnu nadu.

I za kraj. Volio bih da svi imaju pravo na obrazovanje onakvo kakvo oni zaslužuju i da se cijeni koliko se tko trudi postignuti u životu i biti zadovoljan i sretan. Ne zbog novaca. Nego zbog zadovoljstva, sreće, zbog obrazovanja koje su stekli i posla koje vole.