Prvi blog koji pišem na stranicama Radio One-o-One-a posvetit ću ljudima koji kad vide invalida, toliko ga vole da bježe od njega. Pisat ću vrlo jednostavnim jezikom. Jesu li nam osobe s invaliditetom jako drage ili smo licemjerni, pa, kad ih vidimo, velimo: "Gle ga invalid" ili "Gledaj kak je jadan" ili ono "Jooooj... opet ooon, ne mogu proći"; ili ih stvarno doživljavamo ravnopravno sa svim ostalim građanima koji okreću glavu kao da im je netko zavrnuo vratom. Ili bježe od nas kao da trče sto metara utrke života, samo da pobjegnu od invalida kojih i tako malo ima u gradu. 

Neću iznositi svoj sud o vama, građanima Zagreba. Radije se sami zapitajte kakvi ste prema osobama s invaliditetom. Koliko vam je stalo da one budu jednake u društvu kojem pripadaju tzv. "zdrave osobe". Osobe s invaliditetom u Zagrebu su nevidljive, jer se jako malo kreću gradom. Ali za to su same krive, jer bi se morale kretati više - da vam piju krv na slamku, da vas pregaze, da vam gurnu štap za slijepe osobe među noge, da vas njuška njihov pas, da vam invalid u električnim kolicima prijeđe preko noge, da ga sterate u pičku materinu jer vam je baš prošao preko kurjeg oka. Ovo sve sam opisao da biste osjetili da su invalidi tu kraj vas. Da smrde, prde, mirišu, hračkaju i da su stvarno neugodna bića kao i vi, tzv. "normalni građani". 

Živim u Zagrebu svojih 36 godina i gledam kako me ljudi gledaju, kako im je neugodno, kako bi pitali nešto, a ne usude se. Ali ima i onih koji su toliko hrabri i mudri pa mi kažu: "Odi u kurac", "Gurnut ću te pod tramvaj", "Baci ga niz stepenice", "Opet ide Belamarić"... A ja kažem - ako ih to veseli, pa nek ljudi uživaju. Jer ja uživam, jer drugi oko mene hodaju, trče, a ja sjedim i drugi me nose, drugi me voze, drugi mi brišu guzicu, a ja opet uživam... Hahaha... A znate zašto uživam? Jer nemate pojma kako je lijepo imati kolica i vidjeti stepenice i tražiti pomoć od drugih. To je bolje od sladoleda od čokolade, s preljevom od kikirikija... Jupiiiii! 

Postoje dvije teze. Ili si invalid i jadan ili te ljudi doživljavaju jadnim. A to je jedna velika glupa predrasuda. Jer, jebiga, ti se voziš, a on hoda! Ali ima tu još  predrasuda. A kak se on vozi, kak dolazi na posao, ma kud ide sad, kiša pada... snijeg pada... vjetar puše... hladno je... Pa zašto ide van, zašto nije doma? Sad pijem kavu u centru grada. Razmišljam kako bi večeras bilo dobro nešto poševit. Ali, u mom radijusu kretanja, trenutno nema nitko tko bi podijelio ljubav, ajd' da budemo iskreni... Ne seri Hrvoje! Jebemu mater i seks... Kako bi mi sad legao dobar seks, ko trešnja sa šlagom. Ili čokolada sa šlagom. Ali neeema... Jebiga, i to je život invalida. Nema čokolade, nema seksa. 

I sad će neki materijalisti: "A nema paaara!". Zanimljivo, oko mene užasna buka. Kad bih svakog za stol išao pitati, mogao bih napisati još jedan jebeno dobar blog. Razmišljam kako ću napraviti sljedeću emisiju. Sad vas muči  šta ću raditi. E, to Vam neću reći. Znam, sad će neki reći, ovaj sere po blogu, invalid je, al' nema veze. A možda će neki reći, gle sad sam nešto jebeno dobro naučio. Idem mu napisat neki glupi kratki komentar. Možda se razveseli, a ja ću vam reći, štogod vi napisali, mene jako, jako veseli. Slobodno se izražavajte, recite mi svašta... idiote, majmune, imbecilni invalidu, Hrvoje braaavo... Samo pišite komentare - što vam mozak sprži, mene veseli.  

Razmišljam sljedeće - kako pomoći invalidima, da ljudi oko njih shvate da oni mogu normalno jesti, da se normalno kreću pomoću svojih pomagala, da nisu krivi ako imaju intelektualne teškoće ili mentalnu retardaciju, da nisu krivi ako vam prijeđu preko noge, nego imaju slabe vozačke sposobnosti i nisu dobro prošli u auto-školi. Ali isto tako, da su jako vrijedni (ok, neki su lijeni J), a neki stvarno zaslužuju da im se divimo. Ja vam neću reći koji su to invalidi - ili, da se ispravim - osobe s invaliditetom kojima se trebamo diviti. Namjerno neću navoditi primjere - jebemu mater, okrenite se oko sebe, pogledajte, guglajte, potražite, pitajte i razmislite. 

I za kraj ovog bloga - volio bih da shvatite da sam ovo namjerno pisao ovako, da bih lakše ušao u vaše glave. Jer znam da ne poznajete osobe s invaliditetom i da imate predrasude, a predrasude se izbjegavaju edukacijom, čitanjem knjiga i pričanjem s drugim ljudima. Živi i zdravi bili, žderali i pili, nasmijani uvijek bili. E da, molim vas. Nemojte biti nadrkani, mrgudni, ljuti, nego budite nasmijani, dobro raspoloženi, pomognite ljudima oko sebe i nasmijte se - imajte smijeh uvijek oko sebe. Jer smijeh daje zdravlje, otvara vrata, a i bolje se jebe sa smijehom. Pozdrav od čovjeka -ili spodobe - na kotačićima!