Kotačić blog

Jesmo li licemjerni ili stvarno volimo invalide oko sebe?

Ja sam Hrvoje Antonio Belamarić iz emisije “Rezolucija” – ili, po novome, “Djeca rezolucije”. Svaki ću tjedan dosađivati sa svojom braćom i sestrom invalidima. Ups... pardon – osobama s invaliditetom.
Jesmo li licemjerni ili stvarno volimo invalide oko sebe?

Prvi blog koji pišem na stranicama Radio One-o-One-a posvetit ću ljudima koji kad vide invalida, toliko ga vole da bježe od njega. Pisat ću vrlo jednostavnim jezikom. Jesu li nam osobe s invaliditetom jako drage ili smo licemjerni, pa, kad ih vidimo, velimo: "Gle ga invalid" ili "Gledaj kak je jadan" ili ono "Jooooj... opet ooon, ne mogu proći"; ili ih stvarno doživljavamo ravnopravno sa svim ostalim građanima koji okreću glavu kao da im je netko zavrnuo vratom. Ili bježe od nas kao da trče sto metara utrke života, samo da pobjegnu od invalida kojih i tako malo ima u gradu. 

Neću iznositi svoj sud o vama, građanima Zagreba. Radije se sami zapitajte kakvi ste prema osobama s invaliditetom. Koliko vam je stalo da one budu jednake u društvu kojem pripadaju tzv. "zdrave osobe". Osobe s invaliditetom u Zagrebu su nevidljive, jer se jako malo kreću gradom. Ali za to su same krive, jer bi se morale kretati više - da vam piju krv na slamku, da vas pregaze, da vam gurnu štap za slijepe osobe među noge, da vas njuška njihov pas, da vam invalid u električnim kolicima prijeđe preko noge, da ga sterate u pičku materinu jer vam je baš prošao preko kurjeg oka. Ovo sve sam opisao da biste osjetili da su invalidi tu kraj vas. Da smrde, prde, mirišu, hračkaju i da su stvarno neugodna bića kao i vi, tzv. "normalni građani". 

Živim u Zagrebu svojih 36 godina i gledam kako me ljudi gledaju, kako im je neugodno, kako bi pitali nešto, a ne usude se. Ali ima i onih koji su toliko hrabri i mudri pa mi kažu: "Odi u kurac", "Gurnut ću te pod tramvaj", "Baci ga niz stepenice", "Opet ide Belamarić"... A ja kažem - ako ih to veseli, pa nek ljudi uživaju. Jer ja uživam, jer drugi oko mene hodaju, trče, a ja sjedim i drugi me nose, drugi me voze, drugi mi brišu guzicu, a ja opet uživam... Hahaha... A znate zašto uživam? Jer nemate pojma kako je lijepo imati kolica i vidjeti stepenice i tražiti pomoć od drugih. To je bolje od sladoleda od čokolade, s preljevom od kikirikija... Jupiiiii! 

Postoje dvije teze. Ili si invalid i jadan ili te ljudi doživljavaju jadnim. A to je jedna velika glupa predrasuda. Jer, jebiga, ti se voziš, a on hoda! Ali ima tu još  predrasuda. A kak se on vozi, kak dolazi na posao, ma kud ide sad, kiša pada... snijeg pada... vjetar puše... hladno je... Pa zašto ide van, zašto nije doma? Sad pijem kavu u centru grada. Razmišljam kako bi večeras bilo dobro nešto poševit. Ali, u mom radijusu kretanja, trenutno nema nitko tko bi podijelio ljubav, ajd' da budemo iskreni... Ne seri Hrvoje! Jebemu mater i seks... Kako bi mi sad legao dobar seks, ko trešnja sa šlagom. Ili čokolada sa šlagom. Ali neeema... Jebiga, i to je život invalida. Nema čokolade, nema seksa. 

I sad će neki materijalisti: "A nema paaara!". Zanimljivo, oko mene užasna buka. Kad bih svakog za stol išao pitati, mogao bih napisati još jedan jebeno dobar blog. Razmišljam kako ću napraviti sljedeću emisiju. Sad vas muči  šta ću raditi. E, to Vam neću reći. Znam, sad će neki reći, ovaj sere po blogu, invalid je, al' nema veze. A možda će neki reći, gle sad sam nešto jebeno dobro naučio. Idem mu napisat neki glupi kratki komentar. Možda se razveseli, a ja ću vam reći, štogod vi napisali, mene jako, jako veseli. Slobodno se izražavajte, recite mi svašta... idiote, majmune, imbecilni invalidu, Hrvoje braaavo... Samo pišite komentare - što vam mozak sprži, mene veseli.  

Razmišljam sljedeće - kako pomoći invalidima, da ljudi oko njih shvate da oni mogu normalno jesti, da se normalno kreću pomoću svojih pomagala, da nisu krivi ako imaju intelektualne teškoće ili mentalnu retardaciju, da nisu krivi ako vam prijeđu preko noge, nego imaju slabe vozačke sposobnosti i nisu dobro prošli u auto-školi. Ali isto tako, da su jako vrijedni (ok, neki su lijeni J), a neki stvarno zaslužuju da im se divimo. Ja vam neću reći koji su to invalidi - ili, da se ispravim - osobe s invaliditetom kojima se trebamo diviti. Namjerno neću navoditi primjere - jebemu mater, okrenite se oko sebe, pogledajte, guglajte, potražite, pitajte i razmislite. 

I za kraj ovog bloga - volio bih da shvatite da sam ovo namjerno pisao ovako, da bih lakše ušao u vaše glave. Jer znam da ne poznajete osobe s invaliditetom i da imate predrasude, a predrasude se izbjegavaju edukacijom, čitanjem knjiga i pričanjem s drugim ljudima. Živi i zdravi bili, žderali i pili, nasmijani uvijek bili. E da, molim vas. Nemojte biti nadrkani, mrgudni, ljuti, nego budite nasmijani, dobro raspoloženi, pomognite ljudima oko sebe i nasmijte se - imajte smijeh uvijek oko sebe. Jer smijeh daje zdravlje, otvara vrata, a i bolje se jebe sa smijehom. Pozdrav od čovjeka -ili spodobe - na kotačićima!

Jesmo li licemjerni ili stvarno volimo invalide oko sebe? 
Ja sam Hrvoje Antonio Belamarić  iz emisije "Rezolucija" - ili, po novome, "Djeca rezolucije".  Svaki ću tjedan dosađivati sa svojom braćom i sestrom invalidima. Ups... pardon - osobama s invaliditetom. Prvi blog koji pišem na stranicama Radio One-o-One-a posvetit ću ljudima koji kad vide invalida, toliko ga vole da bježe od njega. Pisat ću vrlo jednostavnim jezikom. Jesu li nam osobe s invaliditetom jako drage ili smo licemjerni, pa, kad ih vidimo, velimo: "Gle ga invalid" ili "Gledaj kak je jadan" ili ono "Jooooj... opet ooon, ne mogu proći"; ili ih stvarno doživljavamo ravnopravno sa svim ostalim građanima koji okreću glavu kao da im je netko zavrnuo vratom. Ili bježe od nas kao da trče sto metara utrke života, samo da pobjegnu od invalida kojih i tako malo ima u gradu. 
Neću iznositi svoj sud o vama, građanima Zagreba. Radije se sami zapitajte kakvi ste prema osobama s invaliditetom. Koliko vam je stalo da one budu jednake u društvu kojem pripadaju tzv. "zdrave osobe". Osobe s invaliditetom u Zagrebu su nevidljive, jer se jako malo kreću gradom. Ali za to su same krive, jer bi se morale kretati više - da vam piju krv na slamku, da vas pregaze, da vam gurnu štap za slijepe osobe među noge, da vas njuška njihov pas, da vam invalid u električnim kolicima prijeđe preko noge, da ga sterate u pičku materinu jer vam je baš prošao preko kurjeg oka. Ovo sve sam opisao da biste osjetili da su invalidi tu kraj vas. Da smrde, prde, mirišu, hračkaju i da su stvarno neugodna bića kao i vi, tzv. "normalni građani". 
Živim u Zagrebu svojih 36 godina i gledam kako me ljudi gledaju, kako im je neugodno, kako bi pitali nešto, a ne usude se. Ali ima i onih koji su toliko hrabri i mudri pa mi kažu: "Odi u kurac", "Gurnut ću te pod tramvaj", "Baci ga niz stepenice", "Opet ide Belamarić"... A ja kažem - ako ih to veseli, pa nek ljudi uživaju. Jer ja uživam, jer drugi oko mene hodaju, trče, a ja sjedim i drugi me nose, drugi me voze, drugi mi brišu guzicu, a ja opet uživam... Hahaha... A znate zašto uživam? Jer nemate pojma kako je lijepo imati kolica i vidjeti stepenice i tražiti pomoć od drugih. To je bolje od sladoleda od čokolade, s preljevom od kikirikija... Jupiiiii! 
Postoje dvije teze. Ili si invalid i jadan ili te ljudi doživljavaju jadnim. A to je jedna velika glupa predrasuda. Jer, jebiga, ti se voziš, a on hoda! Ali ima tu još  predrasuda. A kak se on vozi, kak dolazi na posao, ma kud ide sad, kiša pada... snijeg pada... vjetar puše... hladno je... Pa zašto ide van, zašto nije doma? Sad pijem kavu u centru grada. Razmišljam kako bi večeras bilo dobro nešto poševit. Ali, u mom radijusu kretanja, trenutno nema nitko tko bi podijelio ljubav, ajd' da budemo iskreni... Ne seri Hrvoje! Jebemu mater i seks... Kako bi mi sad legao dobar seks, ko trešnja sa šlagom. Ili čokolada sa šlagom. Ali neeema... Jebiga, i to je život invalida. Nema čokolade, nema seksa. 
I sad će neki materijalisti: "A nema paaara!". Zanimljivo, oko mene užasna buka. Kad bih svakog za stol išao pitati, mogao bih napisati još jedan jebeno dobar blog. Razmišljam kako ću napraviti sljedeću emisiju. Sad vas muči  šta ću raditi. E, to Vam neću reći. Znam, sad će neki reći, ovaj sere po blogu, invalid je, al' nema veze. A možda će neki reći, gle sad sam nešto jebeno dobro naučio. Idem mu napisat neki glupi kratki komentar. Možda se razveseli, a ja ću vam reći, štogod vi napisali, mene jako, jako veseli. Slobodno se izražavajte, recite mi svašta... idiote, majmune, imbecilni invalidu, Hrvoje braaavo... Samo pišite komentare - što vam mozak sprži, mene veseli.  
Razmišljam sljedeće - kako pomoći invalidima, da ljudi oko njih shvate da oni mogu normalno jesti, da se normalno kreću pomoću svojih pomagala, da nisu krivi ako imaju intelektualne teškoće ili mentalnu retardaciju, da nisu krivi ako vam prijeđu preko noge, nego imaju slabe vozačke sposobnosti i nisu dobro prošli u auto-školi. Ali isto tako, da su jako vrijedni (ok, neki su lijeni J), a neki stvarno zaslužuju da im se divimo. Ja vam neću reći koji su to invalidi - ili, da se ispravim - osobe s invaliditetom kojima se trebamo diviti. Namjerno neću navoditi primjere - jebemu mater, okrenite se oko sebe, pogledajte, guglajte, potražite, pitajte i razmislite. 
I za kraj ovog bloga - volio bih da shvatite da sam ovo namjerno pisao ovako, da bih lakše ušao u vaše glave. Jer znam da ne poznajete osobe s invaliditetom i da imate predrasude, a predrasude se izbjegavaju edukacijom, čitanjem knjiga i pričanjem s drugim ljudima. Živi i zdravi bili, žderali i pili, nasmijani uvijek bili. E da, molim vas. Nemojte biti nadrkani, mrgudni, ljuti, nego budite nasmijani, dobro raspoloženi, pomognite ljudima oko sebe i nasmijte se - imajte smijeh uvijek oko sebe. Jer smijeh daje zdravlje, otvara vrata, a i bolje se jebe sa smijehom. Pozdrav od čovjeka -ili spodobe - na kotačićima!
Hrvoje BelamarićKotačić  blog
Jesmo li licemjerni ili stvarno volimo invalide oko sebe? 
Ja sam Hrvoje Antonio Belamarić  iz emisije "Rezolucija" - ili, po novome, "Djeca rezolucije".  Svaki ću tjedan dosađivati sa svojom braćom i sestrom invalidima. Ups... pardon - osobama s invaliditetom. Prvi blog koji pišem na stranicama Radio One-o-One-a posvetit ću ljudima koji kad vide invalida, toliko ga vole da bježe od njega. Pisat ću vrlo jednostavnim jezikom. Jesu li nam osobe s invaliditetom jako drage ili smo licemjerni, pa, kad ih vidimo, velimo: "Gle ga invalid" ili "Gledaj kak je jadan" ili ono "Jooooj... opet ooon, ne mogu proći"; ili ih stvarno doživljavamo ravnopravno sa svim ostalim građanima koji okreću glavu kao da im je netko zavrnuo vratom. Ili bježe od nas kao da trče sto metara utrke života, samo da pobjegnu od invalida kojih i tako malo ima u gradu. 
Neću iznositi svoj sud o vama, građanima Zagreba. Radije se sami zapitajte kakvi ste prema osobama s invaliditetom. Koliko vam je stalo da one budu jednake u društvu kojem pripadaju tzv. "zdrave osobe". Osobe s invaliditetom u Zagrebu su nevidljive, jer se jako malo kreću gradom. Ali za to su same krive, jer bi se morale kretati više - da vam piju krv na slamku, da vas pregaze, da vam gurnu štap za slijepe osobe među noge, da vas njuška njihov pas, da vam invalid u električnim kolicima prijeđe preko noge, da ga sterate u pičku materinu jer vam je baš prošao preko kurjeg oka. Ovo sve sam opisao da biste osjetili da su invalidi tu kraj vas. Da smrde, prde, mirišu, hračkaju i da su stvarno neugodna bića kao i vi, tzv. "normalni građani". 
Živim u Zagrebu svojih 36 godina i gledam kako me ljudi gledaju, kako im je neugodno, kako bi pitali nešto, a ne usude se. Ali ima i onih koji su toliko hrabri i mudri pa mi kažu: "Odi u kurac", "Gurnut ću te pod tramvaj", "Baci ga niz stepenice", "Opet ide Belamarić"... A ja kažem - ako ih to veseli, pa nek ljudi uživaju. Jer ja uživam, jer drugi oko mene hodaju, trče, a ja sjedim i drugi me nose, drugi me voze, drugi mi brišu guzicu, a ja opet uživam... Hahaha... A znate zašto uživam? Jer nemate pojma kako je lijepo imati kolica i vidjeti stepenice i tražiti pomoć od drugih. To je bolje od sladoleda od čokolade, s preljevom od kikirikija... Jupiiiii! 
Postoje dvije teze. Ili si invalid i jadan ili te ljudi doživljavaju jadnim. A to je jedna velika glupa predrasuda. Jer, jebiga, ti se voziš, a on hoda! Ali ima tu još  predrasuda. A kak se on vozi, kak dolazi na posao, ma kud ide sad, kiša pada... snijeg pada... vjetar puše... hladno je... Pa zašto ide van, zašto nije doma? Sad pijem kavu u centru grada. Razmišljam kako bi večeras bilo dobro nešto poševit. Ali, u mom radijusu kretanja, trenutno nema nitko tko bi podijelio ljubav, ajd' da budemo iskreni... Ne seri Hrvoje! Jebemu mater i seks... Kako bi mi sad legao dobar seks, ko trešnja sa šlagom. Ili čokolada sa šlagom. Ali neeema... Jebiga, i to je život invalida. Nema čokolade, nema seksa. 
I sad će neki materijalisti: "A nema paaara!". Zanimljivo, oko mene užasna buka. Kad bih svakog za stol išao pitati, mogao bih napisati još jedan jebeno dobar blog. Razmišljam kako ću napraviti sljedeću emisiju. Sad vas muči  šta ću raditi. E, to Vam neću reći. Znam, sad će neki reći, ovaj sere po blogu, invalid je, al' nema veze. A možda će neki reći, gle sad sam nešto jebeno dobro naučio. Idem mu napisat neki glupi kratki komentar. Možda se razveseli, a ja ću vam reći, štogod vi napisali, mene jako, jako veseli. Slobodno se izražavajte, recite mi svašta... idiote, majmune, imbecilni invalidu, Hrvoje braaavo... Samo pišite komentare - što vam mozak sprži, mene veseli.  
Razmišljam sljedeće - kako pomoći invalidima, da ljudi oko njih shvate da oni mogu normalno jesti, da se normalno kreću pomoću svojih pomagala, da nisu krivi ako imaju intelektualne teškoće ili mentalnu retardaciju, da nisu krivi ako vam prijeđu preko noge, nego imaju slabe vozačke sposobnosti i nisu dobro prošli u auto-školi. Ali isto tako, da su jako vrijedni (ok, neki su lijeni J), a neki stvarno zaslužuju da im se divimo. Ja vam neću reći koji su to invalidi - ili, da se ispravim - osobe s invaliditetom kojima se trebamo diviti. Namjerno neću navoditi primjere - jebemu mater, okrenite se oko sebe, pogledajte, guglajte, potražite, pitajte i razmislite. 
I za kraj ovog bloga - volio bih da shvatite da sam ovo namjerno pisao ovako, da bih lakše ušao u vaše glave. Jer znam da ne poznajete osobe s invaliditetom i da imate predrasude, a predrasude se izbjegavaju edukacijom, čitanjem knjiga i pričanjem s drugim ljudima. Živi i zdravi bili, žderali i pili, nasmijani uvijek bili. E da, molim vas. Nemojte biti nadrkani, mrgudni, ljuti, nego budite nasmijani, dobro raspoloženi, pomognite ljudima oko sebe i nasmijte se - imajte smijeh uvijek oko sebe. Jer smijeh daje zdravlje, otvara vrata, a i bolje se jebe sa smijehom. Pozdrav od čovjeka -ili spodobe - na kotačićima!
Hrvoje Belamari
  • PIŠE Hrvoje Belamarić
  • OBJAVLJENO 07.02.2010. 10:37
tonkatonka - 16.04.2010. 10:10
# ..ljudi kao ljudi..svi nosimo vlastiti karakter. a s tim nema veze jesmo li osobe s posebnim potrebama ili ne. pomoći ću svakoj osobi s posebnim potrebama. ali to ne mora značiti da će mi se svidjeti kao osoba. možda si trebao navesti koje su to osi kojima se trebamo diviti. slažem se...što više osi budu izlazili u javnost više ćemo o njima znati. pozdrav!
Luka
Luka - 13.04.2010. 11:06
# Lijepo. Luka.
doremi - 22.02.2010. 03:05
# pozdrav...nekoliko puta sam čitala ovaj tekst i sve me bode..od naslova na dalje. MIslim da previše uopćavaš stvari i želiš postavit recept z aživot...a to ne ide...I što su za tebe osobe s invaliditetom..koje bolesti i hendikepe ubrajaš na listu onih koji su za tebe invalidi..i nema veze na kji način zovemo ljude sa tjelesnim problemima koje pravilnici i zakoni smatraju osobama s invaliditetom jer to niti liječi niti unazađuje te ljude..i DJECU...a nemaju svi ista prava, i ne smrde i prde svi isto..I uostalom, zašto očekuješ da te ljudi primjećuju, da ti čine ikakve ustupke...zato što si u kolicima...nejednak a želiš biti jednak s onima koji nisu u kolicima..jednom kad svi postanu svjesni sebe i svojih mogućnosti moći ćemo pričati o receprima za život, a do tada svatko od nas živi svoj život najbolje kako zna i može...a ne mogu svi isto ma koliko bilo tko pričao da može..jer tebe ograničavaju kolica, nekoga strah, nekoga kronična bolest, nekoga nedostatak jednog ili više osjetila..svi smo različiti i svi svijet doživljavamo na svoj način..I još jedna stvar, ti si u Zagrebu gdje se inalidima i pruža nešto, a što je s invalidima u Bjelovaru, Požegi, Šibeniku..onima koji nemaju besplatan prijevoz, kurve na cesti, šoping centre, donacije grada, gradske prostore za druženja..možda da pišeš o njima, a ne samo o sebi i zagrepčanicima..
kotacic
kotacic - 09.02.2010. 09:12
# hvala svima na kometarima HRVOJE
zarko1958 - 09.02.2010. 10:33
# Dragi Hrvoje, dobar Ti je blog. Pristup oštar, no možda pomogne. Razmišljam: Imam sreće pa se češće mogu družiti s invalidima - ne profesionalno! - pa možda zato imam manje problema kako stupiti u kontakt s njima. (Priznajem: daleko od toga da ih nemam nikad!) Citirat ću prijatelja koji veli za sebe - "ja sam slijepa osoba. Slijepci su oni koji ne vide kod zdravih očiju." Da li je razlog tome što veli Ivana - ne znam. Međutim, slijepaca ima k'o u priči. Ne vide ni kriminalce niti korumpirane političare. Kako onda da vide invalide? Hvala Ti na blogu. Siguran sam da nije samo mene nagnao na razmišljanje... Pozdrav spodobi! ...od druge spodobe..;-)
broj101
broj101 - 09.02.2010. 09:15
# TIN UZIVAJ U MOJIM BLOGOVIMA I BUDI KRITICAN H
broj101
broj101 - 09.02.2010. 09:13
# DRAGA IVANA PUNO TI HVALA NA DOBROJ KRITICI I CITAJ SLJEDECI BLOG H
iivana32 - 08.02.2010. 11:10
# pozdrav, nisam osoba s invaliditetom, i zaista nekad kao pjesak u zagrebu nailazim na mnostvo prepreka,i znam se pitati kako invalidi uspjevaju u ovom ludom nekulturnom nasilnom gradu doci od tocke A do tocke B, i razumijem frustraciju, naravno da ljude ne mozes natjerati da vas vole ako si frustriran :) ne vjerujem da su ljudi prema invalidima namjerno zli, vise boluju od jedne neizljecive bolesti a to je, samo vide sebe , sami sebi su najvazniji, samo oni imaju probleme i onda jako malo osjecaja ostaje za druge, i njihove probleme----da jako malo invalida u kolicima se vidi u gradu.....to je istina!
tin
tin - 08.02.2010. 10:01
# Srećo moja,nisi ti mene razumio...Kao prvo netrebaš vikati na mene (štampanim slovima),kao drugo,ne pljuješ po invalidima nego po nama koji nismo invalidi.Kao treće,viđam ih puno,živim u Dubravi,i u blizini se nalazi i Centar za koji ti dobro znaš i mogu ti reći da su to normalni cure i dečki kao i svi mi ostali i nikad nisu niti pomislili da bi ih netko "gurnuo pod tramvaj". Ljudi ti ne komentiraju iz razloga....pa ću se i ja suzdržati od daljnjih komentara.... Budi mi lijep,zdrav i pametan kao i uvijek..;)) p.s. osim toga ti nisi "kotacic", ti si Hrvoje, a moje pravo ime je Tin...;)) sretno,lepi moj ;)
kotacic
kotacic - 08.02.2010. 09:27
# TIN JA NE PLJUJEM INVALIDE NEGO SAMO ISKREN KOLIKO VIDIS INVALIDA GRADOM DA HODAJU ILI VOZE U KOLICIMA I DA IH VIDIS JAKO PUNO HRVOJE ILI KOTACIC
tin
tin - 07.02.2010. 11:39
# Gle,Hrvoje....neznam čemu komentirati i pisati kad će admin sigurno ovo izbrisati..no Hrvoje,moram ti reći da nisi u pravu !! i ja imam frenda u kolicima i razmišlja potpuno drugačije od tebe i ne sakriva se iza tih kotačića kao ti...prvo veliš da nema slađe stvari kad ti netko drugi pomaže...a onda pljuješ po ljudima..mislim da si ti samo jedan isfrustrirani dečko koji potenciranjem vlastite invalidnosti ima neke svoje medijske ciljeve......a što se mene tiče.....ja ču kao pravi čisti Zagrepčan,uvijek pomagati osobama s invaliditetom i kad nekome pomognem,kako ti kažeš ; "To mi je bolje od sladoleda od čokolade, s preljevom od kikirikija... Jupiiiii! ".......:))))
1 - 11 OD 11 KOMENTARA
  • vezani sadržaji