"Ne zovi me Dudo, ja sam ti mater."
"Ajooj mater! Puna ti je torba kamenja!
Hihoće moja Lucija, a ja s njom.
Da mater! Sjećam se vremena kad je i meni bila fora zvati starce imenom.

Vadim kamenčiće zaostale u torbi još od ljeta. Lucija me gleda pogledom "OK, sve sam već čula, ne možeš me iznenaditi."

Moja se zbirka upotpunila za još nekoliko primjeraka, na kojima prepoznajem svakojake znakove. Ono što je kroz bog-te-pitaj koliko godina morska trava, alga ili kakva sićušna školjkica ostavila na kamenu kao dokaz svog postojanja, zamišljam da je ispisala neka nevidljiva ruka morske undine ili možda kakva izvanzemaljska inteligencija s bazom na morskom dnu. Na ovom dijelu priče moja Lucija gubi strpljenje i zanimanje i ostavlja me da se sama zabavljam.

Slažem ih posvuda po stanu, a na svima su manje-više jasno vidljivi geometrijski likovi, slova, brojke, a na mnogima vidim rune, sigile, svakojake simbole. Sakupljam kamenje tako dugo da se i ne sjećam kada sa podigla prvi, no sjećam se trenutka kad sam se svjesno zapitala zašto me toliko privlači. Kažem svjesno, jer sam na nekom podsvjesno-nadsvjesnom nivou u stvari razumjela razloge i nisam ih trebala propitivati.

Dakle, ima tome dosta godina odkad je u Mandragori gostovao Marko Pogačnik, slovenski kipar, autor mnogih knjiga, voditelj projekta o liječenju Zemlje i projekta litopunkture. U razgovoru o iscjeljivanju Zemlje, pamćenju prostora, elementarnim bićima i komunikaciji s njima, inteligenciji prirode, spomenusmo i kamenčiće (male kamenčiće i sakupljanje istih, budući da Marko radi procese iscjeljivanja Zemlje pomoću velikog kamenja, no to je druga priča.) Jedan od motiva zbog kojih se čovjek može okruživati kamenjem, rekao je, jest i način i mjesto življenja - u visoko tehnologiziranim stambenim prostorima nema prisustva elementarnih bića koja nastanjuju sve u prirodi. Osviještenim nastojanjem, dakle, na primjer, sakupljanjem kamenčića i korijenja, može se ostvariti ozračje u kojem će se ona, elementarna bića, naseliti. Slojeve kamenja oživljavaju gnomi, elementarna bića koja Pogačnik vidi u stijeni kao ravnomjerno raspoređene iskre! Kamenčići imaju i druge svoje funkcije, značenja i priče. Jedna je vezana i uz elementarna bića.

Priča o elementarnim bićima biljaka, životinja, vode, zemlje, vatre, zraka... zanimljiva je i duga. Stoga za ovu priliku nastavljam s biljnim svijetom, a bića koja je i Pogačnik prva uočio u prirodi bila su upravo elementarni pratitelji rasta drveća - zove ih faunima. U zdravom stablu, koje nije na neki način spriječeno u daljnjem rastu i životu (najčešće čovjekovim djelovanjem), fauna Marko vidi kao vrtložnu silu koja obavija biljku od granja do korijenja duboko u zemlji. Drvo raste tako da najprije nastaje energijsko tkivo koje predu fauni, koji, osim energijskog tijela, imaju i razmjerno samostalan um, kojim neprestano gledaju sve oko sebe. No, faun nema slobodnu volju, tako da ne može prerezati "pupkovinu" kojom je vezan za svoje stablo, sve dok ono živi. Otključavanjem emotivne svijesti i stvaranjem ozračja u kojem se čovjek i elementarno biće razumiju i prenose poruke dio je onoga čemu je Pogačnik posvetio život i što je opisao u svojim knjigama.

Zainteresirana njegovim načinom rada, prije dvije sam godine i sama isprobala komunikaciju s elementarnim bićem jednog otužnog drva, smještenog na rubu sela u Istri, gotovo na pola presječenog udarima gromova. Bio je to dud, murva, duboko izbrazdana po deblu, krošnje gotovo na jednoj polovici više nije bilo, nego samo preostali batrljci od suhih grana. Priznajem, ni izbliza nije bilo ni brzo ni jednostavno kao što se to kod Pogačnika čini. Dapače. Sjedila sam pod murvom dva dana po par sati. Meditirala. Disala. Pjevušila. Zviždukala. Bubnjala malim indijanskim bubnjićem. Pa drijemala. Ispod glasa govorila u deblo. Pa malo glasnije. Mislim da sam bar jednom malo i psovala. Kad sam već bila na rubu da zagrizem koru od muke i odustanem od svega, dogodilo se! Ne, nije izašao patuljak, gnom ili tome slično. Na jednu od grana sjela je ptičurina prljavo smeđe-zelenkaste boje, kljunata (kao, "nosata"). Uvjerena sam da smo se gledale u oči neko vrijeme prije negoli je nestala, a na mjestu gdje se nalazila ostao je poput "otiska u zraku" obris sličnog bića, tek puno većeg od ptice, koje kao da se skupilo, stisnulo, priljubilo udove pomalo nalik na krila uz tijelo i razrogačenih očiju gledalo u mene.

Dakako da se danas ne bih zaklela da sam zaista to biće vidjela u praznom zraku, no na razini jasnog unutarnjeg uvida, osjećaja, jednostavno sam znala da je tamo faun zarobljen u polovini debla i da energija, koju korijen još uvijek sadrži, nepravilno protječe samo u jednu polovinu stabla. Faun je poput čovjeka stisnutog u uskom ormaru provodio vrijeme ne očekujući - sigurna sam - ni bolji smještaj, a ni susret ove vrste. Obred faunova prelaska u kamenčić koji sam izabrala te njegovo preseljenje u drugo stablo prošao je puno lakše i jednostavnije, a potvrdu o nastavku života fauna u drugom stablu dobila sam već sljedećeg proljeća - cvjetalo je i raslo kao nikad dotad. Vjerovali ili da!

Rad na komunikaciji s biljkama, proučavanje njihovog načina funkcioniranja i život s njima dio je još jedne zanimljive priče - one u Damanhuru. Kako biljke stvaraju glazbu i čine još puno nevjerojatnih stvari ostavit ćemo za treći vrisak.

Naime, tema je opširna, ali, kako bi u Gospodaru prstenova rekli Enti - prastaro drveće - "Na našem entskom jeziku sve su riječi jako dugačke i treba puno vremena da se izgovori ono što se želi reći. Stoga mi ni ne počinjemo razgovor ukoliko nismo sigurni da zaista imamo što ispričati."