Dakle, dok je Hruščov sustavno pred zapanjenim delegatima 20. kongresa KPSS-a čerečio lik i djelo voljenog vođe dvoranom se prolomio glas: "Ti si mu bio najbliži suradnik. Što si čekao dosad. Zašto nisi učinio nešto?"

«Tko je to rekao?", dreknuo je Hruščov, kojeg povijest ne pamti samo po osudi Staljina, nego i po histeričnom lupanju cipelom za govornicom UN-a.

Nitko se nije javio, a ovaj bezobzirni aparatčik, koji u zvjerstvima ni u čemu nije zaostajao za svojim uzorom Staljinom, ponovio je pitanje: "Tko je to rekao?" U dvorani je vladao muk, a kad se ni nakon trećeg "Tko je to rekao" nitko nije javio, Nikita Sergejevič Hruščov je mirno i staloženo poentirao: "Eto, sad ste vidjeli i čuli zašto nisam ništa prije rekao ni učinio."

Uspoređivati današnju situaciju u Hrvatskoj sa Sovjetskim Savezom u Hruščovljevoj eri nema smisla, ali je znakovito kako se ista pitanja koja su se postavljala Hruščovu postavljaju Jadranki Kosor i Mladenu Bajiću: "Zar vi niste bili njegova najbliža suradnica, zašto ste zataškavali, zar Sanader nije vama manipulirao kako je htio, što ste radili sve ove godine?", i tako dalje, i tako dalje.

Što se tiče Kosoričinog obračuna sa Sanaderom i njegovim nasljeđem, on je na ovim i, kako smo vidjeli, ruskim prostorima već viđen i donekle samorazumljiv. Kad se već s titoističkim naslijeđem obračunao partizanski general Franjo Tuđman, a s Tuđmanom i njegovim nasljeđem njegov bivši predstojnik ureda Ivo Sanader, ima li išta logičnije nego da se sa Sanaderom obračuna njegova bivša zamjenica, najbliža suradnica i obožavateljica Jadrana Kosor? Ne bi nas čudilo da se jednog dana s Kosorovom obračuna bezlični i plašljivi Jandroković, koji joj se sada neukusno uvlači i lupa po Sanaderu kao Maksim po diviziji, iako mu se do jučer umiljavao i dodvoravao poput Bambija.

Toliko o Kosorovoj; a što je s Bajićem? On je kao SDP-ov kadar izabran davne 2002., preživio je Sanadera i očekuje treći mandat. SDP-ovci su već jasno kazali kako neće glasovati za Bajića, jer se nije pretrgao u borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala, a kad je nešto i pokušao, to je bilo u dosluhu sa Sanaderom. Pritom zaboravljaju da su punih šest godina uredno izglasavali njegove izvještaje te da mu ne žele ukazati povjerenje upravo u trenutku kad mu zbog procesuiranja niza afera cjelokupna javnost odaje priznanje. Umjesto podrške Bajiću, pitaju: "Reci tko te sprečavao da to nisi radio i dosad?" Koliko god se ovo pitanje na prvi pogled činilo opravdanim, ono je u svoj biti deplasirano. Državno odvjetništvo je organ kaznenog progona, a ne otkrivanja kaznenih djela i njihovih počinitelja. I koji bi to državni odvjetnik učinio više da je imao za ministre unutarnjih poslova Lučina, Mlinarića, Kirina i Rončevića, donedavno neekipiran USKOK te nezanemariva zakonska ograničenja?

A izostala je i podrška i volja za obračun s korupcijom - i to ne samo kod političkih struktura, nego i kod cjelokupne javnosti. Kako drukčije objasniti da je akademska zajednica, pa i veći dio javnosti, ismijavala policiju, koja je u neukosti s korumpiranih fakulteta plijenila i kompjutorske tipkovnice - a nije ju smetalo što je ta ista "neuka" policija otkrila da neki imaju diplome, iako na informativnim razgovorima nisu znali u kojem se dijelu grada nalaze fakulteti na kojima su navodno diplomirali. Pa i kad se sve otkrilo, ta ista zajednica na Ekonomskom fakultetu devedesetpostotnom većinom daje za pravo dekanu Tipuriću, iako u posljednje vrijeme i nema afere u koju nije do grla umočen.

Ako tako reagiraju "stupovi društva", što možemo očekivati od običnih građana? Oni su opravdano sumnjali u policiju, odnosno pravosuđe, što je bitku protiv korupcije činilo unaprijed izgubljenom. Ni opozicija nije bila posebno konstruktivna, jer je na lokalnim razinama - primjerice u Zagrebu ili Istri - tolerirala sve ono što je vlast radila na državnoj. Ako je i bilo nekih doprinosa, poput Pančićevih dokaza o HAC-u, on sam ih ubrzo pretvara u karikaturu, jer se bezrezervno i bezrazložno svrstava uz Bandića, ne mareći za stotinjak kaznenih prijava protiv njega. U takvoj atmosferi, Bajiću jedino preostaje putem medija proturiti poneku aferu, vodeći pritom računa da ne povrijedi interes vlasnika - što će neupućeni protumačiti kao istraživačko novinarstvo.

Njegovi prethodnici nisu radili ni to, a on je i zbog toga doživljavao napade u javnosti. Ukratko, Bajić pod Sanaderom nije mogao više ni da je htio, jer je Sanader suspendirao sve državne institucije, pa i samu državu. Mogao je, doduše, dati ostavku, ali tko jamči da ne bismo dobili goreg od njega. Tek se uklanjanjem Sanadera, tog zaglavnog kamena jednog deformiranog sustava, otvara prostor za borbu protiv korupcije. A kako vrijeme odmiče, sve je jasnije da su za njegovu demontažu bili presudni inozemni faktori. Preživio bi Sanader i medijske i opozicijske napade da nije pukla afera s HYPO bankom u Njemačkoj. Sanadera se dovozi u vezu s ovom bankom, čije poslovanje i ukupan imidž neodoljivo podsjećaju na znamenitu banku Ambrosianu iz Kuma 3, što je bilo više nego dovoljno za odstup s premijerske funkcije. Sanaderovo ime se spominje i u ništa manje neugodnoj aferi Salbatring.

A kad je Sanader otišao, Bajić se prihvatio posla. No sad, umjesto podrške, nailazi na osporavanje. Je li u pitanju samo zanovijetanje ili strah da bi Odvjetništvo, osim vladajućih,  moglo ispitati i neke iz opozicije? Naime, nema te stranke, pa ni sredine u Hrvatskoj, koja nije na ovaj ili onaj način koristila usluge HYPO banke. Bajiću zato treba dati podršku, a kad već bude rešetan u Saboru uoči reizbora, ne bi bilo loše da oponentima, poput Hruščova, poruči kako nema nevinih - barem kad je u pitanju korupcija. Osim toga, zar na neki način nije pravedno da upravo oni koji su svojim činjenjem ili propustima, poput Hruščova, Kosorove ili Bajića, doveli do deformacija sustava budu oni koji će ih i ispraviti - pa makar to bilo i po cijenu kasnijeg pada.  Što je, kako znamo iz Hruščovljevog primjera - sasvim izvjesno.