Antikrist - Lars Von Trier

Je li car gol, je li šenuo i potpuno nestao u bespućima lude podsvijesti, i je li ovo najveća prijevara svih vremena, samo su neke od reakcija koje je Lars Von Trier dobio za “Antikrista”.
Antikrist - Lars Von Trier

Na premijeri u Cannesu, kao i na kasnijim projekcijama ovog filma, publika napušta dvoranu, glasno negoduje i nekom se nevidljivom rukom polarizira. Na odjavnoj špici, gdje Trier dopisuje kako je "Antikrista" posvetio ruskom majstoru Andreju Tarkovskom, dočekao ga je glasan smijeh i zviždanje. Trier je oduvijek bio najprije provokator, a tek onda redatelj u klasičnom smislu i ako se to uvaži kao vrijednosni sustav, onda je "Antikrist" uspješan film. Sve ostale kategorije vrednovanja mahom su neupotrebljive, dodijeliti mu par kritičarskih zvjezdica ne znači ništa, kao što bi u krive vode odveo i svaki pokušaj da se Triera propusti kroz standardnu narativnu analizu.

Sklopljen kao film od četiri zasebna stavka, koje uokviruju prolog i epilog, Trier već na samom početku postavlja bazu "Antikrista" u sceni u kojoj Willem Dafoe i Charlotte Gainsbourg vode ljubav. Svira klasična glazba, par je strastven, a crno-bijela fotografija samo pojačava dojam. Trier ga naglašava umetanjem onoga što se u žargonu naziva 'hard core pornografija', što je tek puka žanrovska terminologija koja upućuje na nešto nemoralno i prljavo, dok u filmskim kanonima znači da kadar čine i erekcija i penetracija. Iako je većina publike time već u startu zgrožena, a publicisti u nizovima ispisanih kartica kasnije su dokazivali kako je dojam eksplicitnošću pokvaren, neobična Trierova logika sasvim je drukčija. Kadar zaista jest prelijep i eksplicitni seks samo mu dodaje na životnosti. Ljudska seksualnost nešto je čega se ne bi trebalo sramiti, čega je Trier jedan od prvoboraca, s obzirom da paralelno snima i producira porniće svih vrsta. "Antikrist", međutim, nije pornić, iako ga se tu pokušava svrstati, a nije ni horror u uobičajenom smislu, što je još jedna od ladica u koju ne stane.

Kamo onda stane "Antikrist"? Iako baštini od svih žanrova pomalo, Trierova provokacija ima nekoliko opipljivih ideja iza sebe. Prije spomenutom paru, kojeg će u svakoj sceni pratiti do kraja, nesretnim slučajem pogine sin. Žena se potpuno slomi i padne u duboku depresiju, dok muškarac preuzme ulogu tješitelja i terapeuta. Trier ih naziva "On" i "Ona", aludirajući na prvobitnu razdiobu spolova, ali i na njen religijski podznak. Sve što se u filmu kasnije događa jest puko suočavanje žene s njenim strahovima i lažljivim muškarcima, što se uklapa i u dosadašnje Trierove opsesije, a fabularno ga čini boravak para na imanju koje se zove "Eden" ili "Rajski vrt". Potonje je gotovo cijelo trajanje filma, iz kojeg su izuzeta objašnjenja zašto "On" nije nimalo pogođen smrću sina, dok "Ona" pada u depresivno-anksiozne krize mitskih dubina. "Antikrist" iz naslova, odnosno Sotona u religijskom tumačenju, je onaj koji će nalikovati na Boga i tako svojim ponašanjem prevariti čovjeka, što "On" zapravo čini "Njoj". Pri svemu se koristi obilje vjerskih simbola, prebačenih u svijet prirode i životinja, kojeg "Ona" u jednome momentu i naziva "Sotoninim djelom", dok sveopći dar-mar nastaje završetkom drugog poglavlja, kojeg lisica najavi riječima "Kaos vlada!".

Trieru skloni kritičari isticali su jednu vrlo bitnu činjenicu. Do završetka drugog poglavlja dio publike odustaje od "Antikrista" jer se u njemu načelno ništa ne događa, a značajan dio udaljit će i kratke, ali vrlo nasilne i eksplicitne scene. U posljednja dva poglavlja žestina prikazanog raste, a simboli bivaju doslovno slagani na druge simbole, iako je cijelo vrijeme i bez nekog prevelikog pametovanja jasno kako je sve to zajedno autorov obračun s psihijatrijom. Dafoe ne izlazi iz uloge terapeuta, spominje se Freudova smrt kao i potpuno beznađe u suočavanju s vlastitim strahovima, što je jedan od načina rješavanja fobija. Trier nije skrivao kako je i sam bolovao od teške depresije, pa se "Antikrist" još čini i kao silovit i žestok autobiografski obračun s demonima, poput onog prikrivene mizoginije. Scene koje kao da je ukrašavao Hieronymus Bosch, izrezani klitorisi, penisi iz kojih umjesto sperme ide krv, životinje koje šetaju s umrlim fetusima, dio su ove zanimljive podsvijesti koju nije lako tumačiti, a možda ni potrebno. Kao i s 'hard core' prizorom na početku, u "Antikristu" sve to ima neku svoju internu ljepotu i smisao.

  • PIŠE Željko Luketić
  • EMISIJA Antena
  • OBJAVLJENO 01.02.2010. 05:03
ključne riječi
barisic10 - 29.05.2010. 11:33
# On je ona koliko i ona on i potpuno su izjednačeni u svakom pogledu. Ne postoji u filmu mizoginija, a ako i postoji, nije bitna, niti je Lars naglašava. Onaj tko je vidi taj je seksist. Isto tako u filmu nema pornografije, u ovom konktestu to je ostalo u okvirima umetosti, a ne pornografije. U Idiotima je to bila pornografija i nije je mogao uklopiti u umjetnost već je eksplicitna, sirova i ide pod hard core porno ali u Antikristu ne. Film je jedan genijalan opis ljudske boli koja dovodi do ljudske destruktivnost i sadizma. I to je potpuno čisto i kristalno jasno. Šuma, životinje i sve ostalo nadopunjuju priču o ljudskoj prirodi koju Lars dobro poznaje. Kome je ovaj film nerazuman taj ne poznaje ljude. Ako je ovo Larsov obračun sa psihijatrijom onda je barem polovica najvećih djela svjetske književnosti isto to. Ovo je samo za razliku od pisane, filmski ispričana bol, onako kako ingeioznim filmejkerima kakav je Lars polazi za rukom. Pričati o njemu i psihijatrima je stupidno i to je vrlo benevolentno rečeno. Lars i psihijatrija se jedino pojavljuju kada pokazuje besmisao psihološke tupave tehnike pomaganja, ali to je tek u drugom planu, fokus je zapravo na izražavanje patnje kroz pomaganje drugome, a što je patnja veća to je pomaganje gluplje. Tu psihologiju, a dobrim dijelom i psihijatriju, pogotovo noviju koja radi veći odmak od Freuda, Lars odbacuje i pravi stupidnom, ali nema bolje mišljenje ni o Jungu, a da ne govorim o modernoj popularnoj psihologiji kakvom je pokušava On liječiti. Lars u svemu vidi kaos i smatra da je priroda onakva kakva je i da čovjek ne može utjecati na nju. Doktor i pacijent su ovim filmom izjednačeni, i zapravo možemo ljude polarizirati i to na one koji u patnji pomažu i one koji traže pomoć. Ovi koji traže pomoć se pretvaraju u sadiste i uživaju u nanošenju boli drugome, a ovi koji daju pomoć uživaju u promatranju boli onome kome je pomoć dana. Izjednačio je nekakvu žensku putenost, želju za užitkom do te mjere kad ona vidi sina u spolnom činu ali mu se ne može oduprijeti, sa muškim ubojstvom i pokazivanjem prave prirode, iako je On bio pozitivac, guru pun ljubavi koja liječi. Lars je tu također išao do kraja i rekao što se događa kada razum nestaje i priroda zavlada. No ona je već prije bila počela gubiti razum, što naglašava situacijom sa tenisicama, koje su nekome suvišne ali zapravo čine savršen mozaik. Lars vidi Nju kao osobu koja će prije izgubiti razum od njega ali samo zato jer ima više emocija sa kojima se mora nositi. Kasnije je njih dvoje izjednačio njegovim ubojstvom. Time je pokazao da ne postoji u ljudskoj prirodi apsolutno dobro i da smo na križu svi u tolikoj boli da bi ili zavapili za pomoć ili nanijeli zlo, kao što je i pokazao da je zlo zapravo kaos, kao što lisica kaže, zbrka misli i osjećaja ljudske prirode, koja se ne može ispraviti, već je ona jednostavno takva. Mišljenje o suvišnosti njezinog početnog ludila sa tenisicama je opravdano, ali ipak samo pojačava njezinu pravu prirodu, prirodu žene koja je vrlo slična onoj kakvom je Lars vidi, naravno, u svemu je išao do krajnjih granica, sve je pretjerano naglasio, pa u toj analogiji možemo reći da su i pojedine scene suvišne, ali samo one kod ljudi. Sa životinjama je samo naglasio i pojačao dojam prirode, ljudske, životinjske prirode. Mišljenja sam da će ovaj film tek u budućnosti zaživjeti i da će tek tamo dobiti priznanje koje zaslužuje jer ovo je uistinu jedinstveno remek-djelo.
juozas
juozas - 05.03.2010. 02:19
# ne razumijem ljude kojima se film sviđa ali neka im, njihovo estetsko zadovoljstvo...izjava da mi nismo spremni na ovakav film, to podsjeća na revolucionarne crvene ideje kako je narod stoka ali s vremenom će naučiti što je dobro za njega...glede Tarkovskog, čovjek je izrekao nesrazmjerno više u svojim filmovima a da mu nisu trebali isprovocirani "erotički" skandali. jeftini bezobrazluk je posvetiti film čovjeku koji nije ovdje da se brani nego je u boljim nebesima.
E.P. - 18.02.2010. 10:32
# Mislim da je u ovoj recenziji, namjerno ili slučajno, ispušten najbitniji kadar u kojem Ona, vodeći ljubav s Njim, netom prije nego će svršiti, preko Njegovog ramena ugleda svoje dijete na vratima sobe. Njen cijeli kasniji bijes u filmu uperen je zapravo protiv nje same, jer je, umjesto djeteta, odabrala orgazam i sladostrašće. Kažnjavajući njega, ona zapravo kažnjava sebe. Možda stoji i činjenica da smo svi mi skloniji za vlastite pogreške optužiti nekog drugog, ipak je to lakše i podnošljivije. Osobno, ja sam tako doživio taj film - remek djelo.
eugene - 05.02.2010. 11:04
# Mozda jos nismo spremni za ovakav film. A ne bih se slozio da je von Trier prvo provokator pa onda reditelj. Da bi mogao uspesno provocirati na filmu, moras ga znati napraviti. A ako neko zna zanat- to je von Trier.
atomic - 02.02.2010. 01:55
# Ne znam sta bih rekao nakon ovog filma osim da me je jako zaboljela glava...
6061 - 01.02.2010. 09:55
# Antikrist je jedan od rijetkih fenomena filmske umjetnosti koji se događa svakih 10 godina. Uistinu Trier je s pravom film posvetio Tarkovskom, kako autor u ovoj recenziji istoga naziva majstorom, što Tarkovski zaista jest. "Eksplicitne scene" zbog kojih gledatelji u Canesu napuštaju predstavu nisu nimalo eksplicitne, zapravo, zbog fantastične fotografije eksplicitne scene postaju smislene i u većini slučajeva izvrsne. Svakako pogledati, kulturni "must-have"!
1 - 6 OD 6 KOMENTARA