Na premijeri u Cannesu, kao i na kasnijim projekcijama ovog
filma, publika napušta dvoranu, glasno negoduje i nekom se
nevidljivom rukom polarizira. Na odjavnoj špici, gdje Trier
dopisuje kako je "Antikrista" posvetio ruskom majstoru Andreju
Tarkovskom, dočekao ga je glasan smijeh i zviždanje. Trier je
oduvijek bio najprije provokator, a tek onda redatelj u klasičnom
smislu i ako se to uvaži kao vrijednosni sustav, onda je
"Antikrist" uspješan film. Sve ostale kategorije vrednovanja mahom
su neupotrebljive, dodijeliti mu par kritičarskih zvjezdica ne
znači ništa, kao što bi u krive vode odveo i svaki pokušaj da se
Triera propusti kroz standardnu narativnu analizu.
Sklopljen kao film od četiri zasebna stavka, koje uokviruju
prolog i epilog, Trier već na samom početku postavlja bazu
"Antikrista" u sceni u kojoj Willem Dafoe i Charlotte Gainsbourg
vode ljubav. Svira klasična glazba, par je strastven, a crno-bijela
fotografija samo pojačava dojam. Trier ga naglašava umetanjem onoga
što se u žargonu naziva 'hard core pornografija', što je tek puka
žanrovska terminologija koja upućuje na nešto nemoralno i prljavo,
dok u filmskim kanonima znači da kadar čine i erekcija i
penetracija. Iako je većina publike time već u startu zgrožena, a
publicisti u nizovima ispisanih kartica kasnije su dokazivali kako
je dojam eksplicitnošću pokvaren, neobična Trierova logika sasvim
je drukčija. Kadar zaista jest prelijep i eksplicitni seks samo mu
dodaje na životnosti. Ljudska seksualnost nešto je čega se ne bi
trebalo sramiti, čega je Trier jedan od prvoboraca, s obzirom da
paralelno snima i producira porniće svih vrsta. "Antikrist",
međutim, nije pornić, iako ga se tu pokušava svrstati, a nije ni
horror u uobičajenom smislu, što je još jedna od ladica u koju ne
stane.
Kamo onda stane "Antikrist"? Iako baštini od svih žanrova
pomalo, Trierova provokacija ima nekoliko opipljivih ideja iza
sebe. Prije spomenutom paru, kojeg će u svakoj sceni pratiti do
kraja, nesretnim slučajem pogine sin. Žena se potpuno slomi i padne
u duboku depresiju, dok muškarac preuzme ulogu tješitelja i
terapeuta. Trier ih naziva "On" i "Ona", aludirajući na prvobitnu
razdiobu spolova, ali i na njen religijski podznak. Sve što se u
filmu kasnije događa jest puko suočavanje žene s njenim strahovima
i lažljivim muškarcima, što se uklapa i u dosadašnje Trierove
opsesije, a fabularno ga čini boravak para na imanju koje se zove
"Eden" ili "Rajski vrt". Potonje je gotovo cijelo trajanje filma,
iz kojeg su izuzeta objašnjenja zašto "On" nije nimalo pogođen
smrću sina, dok "Ona" pada u depresivno-anksiozne krize mitskih
dubina. "Antikrist" iz naslova, odnosno Sotona u religijskom
tumačenju, je onaj koji će nalikovati na Boga i tako svojim
ponašanjem prevariti čovjeka, što "On" zapravo čini "Njoj". Pri
svemu se koristi obilje vjerskih simbola, prebačenih u svijet
prirode i životinja, kojeg "Ona" u jednome momentu i naziva
"Sotoninim djelom", dok sveopći dar-mar nastaje završetkom drugog
poglavlja, kojeg lisica najavi riječima "Kaos vlada!".
Trieru skloni kritičari isticali su jednu vrlo bitnu činjenicu.
Do završetka drugog poglavlja dio publike odustaje od "Antikrista"
jer se u njemu načelno ništa ne događa, a značajan dio udaljit će i
kratke, ali vrlo nasilne i eksplicitne scene. U posljednja dva
poglavlja žestina prikazanog raste, a simboli bivaju doslovno
slagani na druge simbole, iako je cijelo vrijeme i bez nekog
prevelikog pametovanja jasno kako je sve to zajedno autorov obračun
s psihijatrijom. Dafoe ne izlazi iz uloge terapeuta, spominje se
Freudova smrt kao i potpuno beznađe u suočavanju s vlastitim
strahovima, što je jedan od načina rješavanja fobija. Trier nije
skrivao kako je i sam bolovao od teške depresije, pa se "Antikrist"
još čini i kao silovit i žestok autobiografski obračun s demonima,
poput onog prikrivene mizoginije. Scene koje kao da je ukrašavao
Hieronymus Bosch, izrezani klitorisi, penisi iz kojih umjesto
sperme ide krv, životinje koje šetaju s umrlim fetusima, dio su ove
zanimljive podsvijesti koju nije lako tumačiti, a možda ni
potrebno. Kao i s 'hard core' prizorom na početku, u "Antikristu"
sve to ima neku svoju internu ljepotu i smisao.