Garaža - Ivica Buljan

Tamo je slavan i hvaljen, a Borštnikovih prstena ima toliko da će zbog njih, ukoliko ih sve odluči nositi, morati hodati u japankama po snijegu. Ovdje je samo kontroverzan, a bio je to i onih par godina koliko je vodio Dramu splitskog HNK, i kad je otkrivao tamošnji underground, tada malo podignute glave, od kojeg poslije uglavnom nije bilo ništa osim TBF-a. Zato su česte njegove predstave u kojima su već nastupali i Saša Antić i Mladen Badovinac, bile one većeg ili manjeg formata te nastale u ovoj ili onoj koprodukcijskoj mogućnosti i nemogućnosti. Istu je stvar Buljan ranije napravio i s Letom 3, ali oni su se ipak oteli kontroli, tako da samo Prlja ponekad upadne u ponekog od već teško nabrojivih Koltesa koje ovaj redatelj ostavlja po domaćim, a ponekad i inozemnim daskama.

Dakle, riječ je o osobnosti koja ima što reći, i svašta može učiniti. Kao i svi drugi redatelji, on ima prepoznatljiv rukopis, referentan koliko i referencijalan, zahtjevan do neproničnosti na prvi pogled, eliptičan na drugi, a pomalo čak i proziran na svaki sljedeći. Hiperprodukcija mu zato ne ide na ruku, ali ga nikako ne treba svrstavati u nepotrebne i nezanimljive, jer takvih u domaćem glumištu ima sasvim dovoljno. Jedan od razloga trajnog interesa koji Buljan uspije pobuđivati uvijek iznova je i poetička i osobna odluka da se bavi marginalcima, a među njima ima i onih poprilično poznatih kao i potpuno nepoznatih. Izuzme li se pokoju predstavu za djecu, niz autora koje je dosad već postavio, u različitim kontekstima, čine zaista željezni off repertoar, ali čini se da ga uvijek kopka pronaći i nešto novo.

U slučaju "Garaža" našao ga je u romanu prvencu Zdenka Mesarića, štivu koje kao da je nastalo da bi dokazalo autorovu pismenost i poznavanje heavy metal tekstova. Navodno najšokantniji i najmučniji hrvatski roman u posljednjih nekoliko godina, iako ta odrednica znači koliko i ne, poprilično je nezanimljiva priča o svijetu samo par godina starijem od današnjeg, u kojem su odnosi dovedeni do ekstrema, na mikro i makro razini. Socijalna nejednakost tjera ljude da postanu životinjama, pa je u središtu priče rastrojena obitelj, s ocem nasilnikom, bolesnom majkom te nekomunikativnim i nekomunikabilnim dječakom od kojeg otac želi napraviti šampiona neke sljedeće inačice Ultimate Fighta, u kojoj nema pravila, kako za ljude, tako ni za životinje, ako uopće još postoji razlika. Kapital je nadvladao moral, čak i religiju, koja je ostala tek vodica za ispiranje usta onima koji još u nešto vjeruju, pa je i smrt postala posao, pogotovo ako je samovoljna.

Koja je točno poveznica između priče o zlostavljanom djetetu pretvorenom u ubojicu i razlaganja strategije razvoja eutanazijskog turizma, potpuno je nejasno, kako u knjizi, tako i u predstavi, ali to nije smetalo ni Mesariću niti Buljanu. Nagađajući, "Garaža" možda jest i daleka, ali nemušta, metafora Hrvatske, eutanazijski turizam možda ima veze s EU-tanazijom, dok trvenja Duhovnosti i Kapitala postoje tek u previše neodređenim, općenitim naznakama. Ostaje, na kraju, čisti efekt - bile to same borbe, očev sadizam ili reklame za ljepšu smrt. U predstavi, taj se efekt potpisuje donekle uvjerljivim borbama, brutalnom fizikalnošću na granici naturalizma i ipak stilizacije, živom izvedbom TBF-a, pokojim bljeskom atraktivnog glumačkog mesa i furioznošću, zbog koje sat i tri četvrt prođe ne baš u jednom času, nego u, hajde, dva. Sveukupno - lijepo skrojen komad, ali komad čega?

Revolucionarno u "Garaži" nije ništa, osim truda i posljedičnog znoja i ozljeda, koje je cijela ekipa uložila u projekt, i činjenice da su svi ti efekti dobro odjeknuli u dijelu njujorškog tiska. Činjenica da je jedna hrvatska predstava imala premijeru u New Yorku, pa makar to bilo i eksperimentalno kazalište La Mama, respektabilna je i ostat će stavkom kojom se ZKM može hvaliti sljedećih nekoliko desetljeća. U svemu tome, međutim, ima i puno prodavanja egzotike, prokušanih avangardnih rješenja kakva je njujorško kazalište već i zaboravilo, iako je neka od njih i samo izmislilo. Uspjeh je u svakom slučaju lijep i ZKM-u ga nitko ne može oduzeti.

Zagrebačka je publika, pak, dobila predstavu koja možda govori o Baliju, a možda i o Hrvatskoj, koja na početku poziva na pobunu da bi je sama ugušila, čak i bez pravog razloga. Njezina fizičkost možda jest nova, ali samo na hrvatskim pozornicama, a poruke koje navodno nosi u svome tijelu i tijelima izvođača svode se tek na još jedan od načina ubrzavanja izgaranja publike. Predstava bi mogla postati hitom, ali nakon što se iscrpi interes pobuđen popriličnim medijskim šušurom, ne baš nenametnutim, oko dvotjednog boravka u Velikoj Jabuci, njezina će publika biti samo nabrijani srednjoškolci. Možda to i nije loše. Bolje da klinci razmjenjuju snimke kazališne tuče nego onih sa školskog igrališta. A Buljan je ipak narušio reputaciju redatelja kojeg se poštuje, u najmanju ruku, zbog kvalitetnog, znalačkog i istraživačkog izbora predloška.