Cantus ansambl glumi i pleše!

Uspjeh nije izostao - pretplatničkom ciklusu u malom Lisinskom publike ne nedostaje, a suradnja sa sličnim inozemnim ansamblima odvela je kantusovce i na niz zapaženih turneja. Najnoviji nastup Cantus ansambla, 8. veljače u 20 sati u malom Lisinskom, donosi jednu bitnu novinu. Naime, program pod naslovom "Theater Cantus" nije zamišljen samo kao koncert, nego i kao cjelovit glazbeno-scenski događaj. Tim povodom razgovarali smo s utemeljiteljem i umjetničkim voditeljem ansambla Berislavom Šipušem, koji je ujedno i dirigent ovog programa.

Cantus ansambl dosad je uglavnom održavao "tradicionalne" koncerte, a u scenskim je produkcijama svirao "iz rupe". Kako ste se odlučili na ovakav kazališni iskorak?

Cijela je naša sezona 2009./2010. osmišljena konceptualno, tako da svaki koncert ima neki naziv i ideju. U ovom novom programu "Theater Cantus" odredili smo se prema inozemnim skladateljima, koji su paradigma glazbenog kazališta. To su prije svega Mauricio Kagel i Luciano Berio, a tu su i dva naša barda glazbenog kazališta - Dubravko Detoni i Silvio Foretić.

Čini se da bi osobito zanimljiva mogla biti izvedba "Kontra-Dansea" Mauricija Kagela, djela koje nosi podnaslov "balet za sedam ne-plesača". Što će, dakle, kantusovci u njemu raditi? Hoće li stati na baletne špice?

"Kontra-Danse" je dio jednog velikog djela, koje se zove "Staatstheater". Kagel ga je zamislio kao niz "skladbi" u kojima svi koji sviraju, plešu, pjevaju, govore, kao i svi koji rade bilo kakav kazališni posao, od tehnike do umjetnika, rade krivo - odnosno, ne znaju to raditi. Tako je i "Kontra-Danse" zamišljen kao parodija, odnosno kritika kazališnog sustava koji proizvodi određeni tip umjetnosti. U vrijeme kad je to Kagel stvarao, 1960.-tih, bila je to kritika malograđanštine i kapitalističkog pristupa kazalištu. U tom komadu postoji glazba, koja se može, ali i ne mora izvoditi, a plesači uistinu moraju biti ne-plesači. Mi nećemo baš stati na špice, ali ćemo nastupiti u plesnim tenisicama, koje zovu jazzerice. Pripreme su bile dosta naporne, jer stvarno plešemo klasične figure. 

U povodu predstave "Okovani Galileo" Branka Brezovca, prošli je tjedan u sklopu "Eurokazovog Saloona" otvorena i raspravo o tome što sve danas možemo smatrati operom. Možemo li, dakle, i ovaj Cantusov program smatrati - u najširem smislu - opernom produkcijom?

Na tom ćemo koncertu i pjevati, a za vrijeme baleta se može i puštati glasove. No, ipak bi taj koncert prije nazvao pravim glazbenim kazalištem, u kojem svaki pokret i svaki zvuk ima svoj zašto i svoj zato.

Treba izdvojiti praizvedbu "Koralne predigre" Dubravka Detonija - što je posebno zanimljivo znamo li da je Detoni ne tako davno najavio da prestaje komponirati. Tu najavu, srećom, očito nije ostvario - kakva nam je sad iznenađenja pripremio?

Ta skladba jest iznenađenje, jer Detoni u ovoj kompoziciji nije komponirao note. To je "skladba", odnosno, kako ga je on nazvao, "glazbeno-scenski tragikomični igrokaz" za glazbenike-glumce-plesače. U njemu je jedina glazba koja uistinu ima note Bachova, koja se koristi na različite načine, u različitim tempima, s različitim instrumentima, izvođena onako kako svaki član ansambla želi. U tom će se kontekstu čitava Bachova "Koralna predigra" naći u totalnom kaosu, napadnuta od samog Detonija, koji će također sudjelovati u izvedbi. To je, zapravo, "akcija" na temelju jedne Bachove skladbe.