Goran Dević: 'Crnci' nisu film o ratnim zločinima

Nakon prošlogodišnje premijere u Puli, na kojoj su osvojili tri Zlatne Arene, "Crnci" su naredali brojna priznanja, dok kritičari nisu skrivali oduševljenje, nazvavši ih, među ostalim, i "najboljim hrvatskim ratnim filmom" u posljednjih desetak godina.

Film se bavi specijalnom postrojbom koja je zadužena za ono što se ponekad naziva i prljavim poslovima. Ona u jednom trenutku odbija prihvatiti primirje i, uvjetno rečeno, uzme pravdu u svoje ruke. U glavnim su ulogama Ivo Gregurević, Franjo Dijak, Krešimir Mikić, Rakan Rushaidat i Nikša Butijer. O «Crncima» smo razgovarali s koscenaristom i koredateljem Goranom Devićem.

Relativno je neuobičajeno u hrvatskoj kinematografiji da film potpisuju dva redatelja. Kako je protekao taj proces rada na filmu u formi dvojca i koliko ste osobno morali raditi kompromise?

Kad radiš film uvijek postoje dvije faze: prva je samotnjačka, kovanje urote. Dvije i pol godine sjediš u nekoj prostoriji, nešto kuckaš i nemaš pravu ideju koliko postoji šansa da se to pretvori u nešto što će se gledati u kinu i u toj fazi, da dva čovjeka zajedno rade, to je dobra stvar. Imaš dobrog saveznika. Ali na snimanju, kad se dva ega oko jedne stvari ne mogu iste sekunde oko nečega složiti, može biti čupavo.

Zvonimir Jurić je u jednome intervjuu izjavio kako više nikad neće raditi u tandemu i da mu je jednom dosta. Kako ti gledaš na tu mogućnost? Bi li ponovo radio s nekim kao koredatelj?

Nisam ni mislio da ću ikada raditi u tandemu.

"Crnce" je produkcijski podržala Kinorama. Bužet filma nije bio prevelik - ako se ne varamo, oko 3 i pol milijuna kuna. S obzirom da je riječ o ratnom filmu, a oni su načelno skupi, jeste li u samoj priči bili prinuđeni nešto mijenjati upravo zbog malog budžeta?

Obrnuto. Ne da smo imali prinudu nešto mijenjati, nego smo zapravo pisali scenarij već unaprijed računajući na to da nećemo raditi ratni spektakl. Jednostavno moraš dok pišeš imati na umu realnosti u kojima živiš. To je jedan mali komorni mračni klaustrofobični film, kojem ne trebaju eksplozije i avioni, masovni pokreti trupa i ta čuda. Planirano je da je 'snimljiv'.

Dosta kritičara je istaknulo sličnost između vašeg filma i "Živih i mrtvih" Kristijana Milića, i to u činjenici da se u oba filma neprijatelji ili druga strana ne vide. Je li to bila namjerna odluka, s obzirom da su dosadašnji hrvatski ratni filmovi najviše trpjeli upravo od karikirane druge strane?

Nije.

Što uopće osobno misliš o hrvatskim ratnim filmovima dosad? Devedesetih je publika izbjegavala baš te naslove, jer su uvijek postojale podjele na crne i bijele. Jesu li "Crnci" naznaka nekog novog načina mišljenja, da crnih i bijelih više nema?

«Crnci» nisu ništa drugo do onoga što oni jesu. Film koji je završen i koji je u kinima. Iz njega ne treba izvoditi nikakve zaključke o tome što će se sutra snimati, niti ga pretjerano uspoređivati s onim što se u Hrvatskoj snimalo prije. Sebe kao redatelja ne promatram unutar miljea u kojem živim. Smatram se dijelom ovoga društva, ali kao autora, on mene doista ne ograničava niti me oduševljava kad napravim nešto što viri iz te scene. Ne bih tu nikakve zaključke donosio.  

"Crnci" se bave vrlo osjetljivim pitanjem hrvatskih ratnih zločina. Čak smo čuli i neke stavove da je to "antihrvatski film". Može li takvo što uopće postojati? Je li film protiv nečega ako progovara o manama; ili se baš suprotno, progovaranjem o nedostacima pokazujemo se otvorenijima?

Ogradio bih se od tog diskursa. Ovo nije film o ratnim zločinima, ovo je film o ljudima u ratu i njihovom odnosu spram onoga što su napravili. Tu ima krivnje, straha i drugih stvari. Imamo dobru količinu desno orijentiranih fanova na internetu, koji najvjerojatnije još nisu ni vidjeli film. Na YouTubeu možete vidjeti kojekakve jako komične konstrukcije oko filma.   

"Crnci" dobro prolaze na festivalima. Hoće li ih prihvatiti i publika? Kakve su tvoje procjene, s obzirom da je riječ o dosta 'teškom' filmu?

Bit ću zadovoljan s bilo kojom brojkom. Uvijek kada radiš film ne misliš ni o publici ni o kritičarima, jer imaš neku unutarnju potrebu. To je zbilja dvije ili tri godine koje odvojiš od svog života. Kad bih planirao raditi film ili za publiku ili za kritičare - vjerojatno ne bih napravio za nikoga. U svakom slučaju ne očekujem da će ovo biti blockbuster, ali se nadam da će film živjeti što dulje.