Irena Bekić: Knjižnica zahtijeva dinamičnu izlagačku koncepciju

Galerija Prozori je posljednjih godina zaista dobar primjer kako iz ograničavajućeg okvira za izlaganje mogu proizaći i neke nove i zanimljive mogućnosti - čak i prednosti. Njen neposredan kontekst je knjižnica, konkretno ona Silvija Strahimira Kranjčevića u Zapoljskoj ulici. Sam izložbeni prostor jedva da bi se mogao nazvati "galerijskim", a kamoli "bijelom kockom"; no upravo taj njen knjižnični kontekst omogućio je nizu umjetnika i umjetnica da, "čitanjem" zadanog prostora i lokacije, iznađu nove kanale komuniciranja.

U galeriji su posljednjih godina izlagali autori kao što su Dalibor Martinis, Sandra Sterle, Goran Petercol, Siniša Labrović, Andreja Kulunčić, Dejan Dragosavac Ruta i mnogi drugi. Razgovarali smo voditeljicom iste - Irenom Bekić.

Zanima nas zapravo i povijest galerije. Tko ju je osnovao, kada, u kojim uvjetima, i s kojim idejama?

Galeriju Prozori je 1977. osnovala Branka Hlevnjak, koja je u to vrijeme radila u Knjižnici Silvija Strahimira Kranjčevića, gdje se galerija i nalazi. Nakon Branke Hlevnjak preuzela ju je Malina Zuccon Martić, a ja sam zatim naslijedila vođenje galerije s koncepcijom koju su one bile uspostavile. Ona je polazila iz logike samog smještaja unutar knjižnice i fokusirala se na ilustraciju, plakat, grafiku, crtež na papiru. Iz tog smo razloga dugo, i to kao jedina galerija, sustavno pratili ilustraciju. 

Počelo je, kako ste rekli, s izlaganjem ilustracija, no vi ste u međuvremenu proširili koncepciju i drukčije je usmjerili. Kako biste, u osnovnim crtama, predstavili tu programsku koncepciju?

S vremenom sam počela osvještavati da je taj prostor knjižnice vrlo kompleksan, da nudi mjesta za nekakvu drukčiju koncepciju od dotad zadane, te da na koncu i zahtijeva puno dinamičniju izlagačku koncepciju. Naime, sam prostor donosi sa sobom niz odnosa. Moram napomenuti da je riječ zaista o jednoj "centralnoj zoni", o kvartovskoj knjižnici čije su značenje i položaj bitno drukčiji od, recimo, sveučilišne ili glavne gradske knjižnice. I u urbanističkom smislu govorimo o centru. U neposrednoj blizini se nalaze općina i dom zdravlja, crkva, plac, i ljudi su upravo u tom području u neprestanoj cirkulaciji. To je, uostalom, i mjesto susreta i odrastanja mnogih naših korisnika. Činilo mi se da je sva ta gomila odnosa koji se kroz nju ostvaruju nešto što je potrebno iskoristiti i pokušati na neki način komunicirati.

U kojoj su mjeri i na koje sve načine radovi koje izlažete "prostorno specifični". I je li uvijek baš takav slučaj?

Nekad su to u pravom smislu riječi site-specific radovi, ponekad se baziraju na prostoru, kontekstu knjižnice i čitaonice, prozora, izloga, itd. Jedan od tipičnih prostorno specifičnih radova bio je rad Amele Frankl, koja je oblijepila prozore sivom folijom u odabranih pet nijansi, slijedeći liniju razlamanja prostora u tlocrtu. U tom svom "kolorističkom" radu referirala je na nešto što je nazvala sivilom svog djetinjstva, no istovremeno se radilo i o dosta invazivnoj intervenciji kojom je zamračila i na neki način poništila samu knjižnicu. Ljudi su bili dosta zatečeni i zbunjeni, i različito su reagirali.  

Spominjemo stalno riječ "kontekst" - na što se sve on odnosi - u prostornom, lokacijskom i metaforičkom smislu?

To je ta složenost o kojoj sam govorila. Knjižnica sama po sebi, sa svojim knjižnim fondom, sadrži nebrojeno mnogo značenja. Svaki čitatelj koji se ovdje pojavljuje opet nosi sa sobom neka nova značenja, osobne i kolektivne veze i odnose. Knjižnicu možemo promatrati i kao socijalni punkt gdje se ostvaruju različiti odnosi ispresjecani s privatnom praksom čitanja, pa i tu opet ima nekakvo svoje značenje. Vanjski zid knjižnice je prozorski niz koji je istovremeno i granica koja odvaja vanjski od unutrašnjeg prostora i propusna membrana. On zapravo čini našu galeriju. Ona je smještena, ili bolje rečeno svedena, na prozorsku plohu s potencijalom iskliznuća prema van, odnosno prema unutra. U tom prostoru uspijevamo ostvariti izložbenu aktivnost, što jest teško, ali je samim time i izazovno.

Za izlaganje u Galeriji Prozori postoji javni natječaj. Koliku on igra ulogu, a koliku ulogu igra vaša komunikacija s umjetnicima na sceni i neka vrsta nagovora, pregovora i zajedničkog osmišljavanja?

Komunikacija s umjetnicima je iznimno važna. Mnogo dobrih projekata nastaje upravo u toj suradnji. Jedan od takvih je bio rad "Čitanja" Andreje Kulunčić, koji je nastao u suradnji sa sociologinjom Višnjom Vukov i sa mnom kao kustosicom i knjižničarkom. Radilo se o projektu koji je uključio korisnike knjižnice i koji se odvijao kroz nekoliko mjeseci. Bez zajedničkog osmišljavanja, to ne bi bilo moguće. S druge strane, natječaj može donijeti svježinu, novo ime, zanimljiv rad koji ne poznajete i slično.  

Možete li predstaviti trenutnu izložbu u Galeriji Prozori - onu Ksenije Kordić?

Izložba se zove "Slijedila sam crvenu nit", a Ksenija je i sama na neki način vezana za našu knjižnicu, jer je odrastala u tom kvartu. Samim time, ona je jedno od mjesta njenih prvih susreta s umjetnošću, književnošću i kulturom. Ksenija je za izložbu odabrala s polica jedan dio knjiga koje je čitala, te koje su je do danas na neki način formirale. Iz tih knjiga izvukla je citate koje prikazala na prozorima, ali pritom je svaki od citata oivičila crvenim koncem, povukavši putanju prema samoj knjizi, odnosno njenom mjestu na polici. Tako je stvorila svojevrstan psihogram ili svoju osobnu mapu. Dio izložbe bio je i performans s drugim krajem crvene niti, izveden na samom otvorenju.

Koliko znamo, Galeriji Prozori za ovu godinu nisu dodijeljena nikakva sredstva od Ministarstva kulture. Koliko će to utjecati na program i priskaču li vam ipak Knjižnice grada Zagreba u pomoć u tom smislu?

Financirani smo dijelom iz Gradskog ureda za kulturu, no to bi bilo dovoljno jedva za dvije izložbe. Tu priskače u pomoć naša matična kuća, Knjižnice grada Zagreba, zahvaljujući kojoj možemo isproducirati radove, isplatiti neke honorare, otisnuti godišnji katalog, tj. zadržati neki standard ispod kojeg mislim da ne bismo smjeli ići.