Murtić i Rat

Prvak modernističkog slikarskog mainstreama ponovno je u središtu pozornosti. U Umjetničkom paviljonu se 28. veljače točno u podne otvara izložba Ede Murtića pod nazivom "Rat", koja okuplja dijelove njegovog crtačkog opusa, i to one s mračnom, makabrističkom tematikom. Cikluse nadahnute ratnim razaranjima, smrću i uništenjem, kritičar, kustos i povjesničar umjetnosti Branko u svom je predgovoru protumačio kao suvremeni odjek teme plesa smrti, koja je kršćanski duhovni i umjetnički prostor opsjedala stoljećima.

Istovremeno, ova mračna strana slavnog kolorista poslužila je inicijatorima i autorima izložbe da pokušaju ponovno kontekstualizirati Murtićev opus unutar današnje umjetničke situacije. O svemu tome razgovarali smo s Brankom Franceshijem.

Ova izložba dolazi nakon ambiciozne prezentacije Murtićeve ostavštine u sarajevskoj Vijećnici prije dvije godine. Koje su razlike između sarajevske izložbe i ove koju se sad predstavlja u Zagrebu, i možeš li nam usput predstaviti pozadinu cijelog projekta?

Ponajprije možemo govoriti o obimu izložbi. U Sarajevu su uz ciklus crteža bila predstavljena i tipična Mutićeva ulja velikih formata, doduše s naglašenim motivom križa. Naravno da se smatralo kako u Zagrebu, gdje su nam Murtićeva platna u tako živoj uspomeni, jer ih je često izlagao, to nije bilo potrebno. Umjetnički paviljon je manji prostor od sarajevske Vijećnice, a nema ni toliku snagu kao ta zgrada, koja je na neki način sama memento tragičnog ratnog događanja. Obje građevine nastale su u istom razdoblju, u okviru iste austrougarske kulturnopolitičke strategije "prema uljudbi", i zato su odlična pozadina i scenografija za jedan opus koji pokazuje da do "uljudbe", zapravo, nije došlo.

Publici je Murtić uglavnom poznat kao energičan, izraziti kolorist. Ovdje je taj element potpuno dokinut u korist pesimizma i makabrističke poetike. Zašto?

Mislim da je svima na ovim našim prostorima jasno o čemu je tu zapravo riječ. Međutim, ono što je mene osobno i kao povjesničara umjetnosti dirnulo kad mi je ponuđeno da napišem tekst, jest činjenica da je Murtić kontinuirano, da ne kažem opsesivno, radio isti motiv i temu od početka osamdesetih pa sve do svoje smrti. On je očito na neki način predviđao što će se dogoditi. Njegove vizije u jednom su se trenutku pretvorile u stvarnost, a kasnije i u more, te vrlo snažnu kritiku zla, rata i razaranja koje se dogodilo.

Pokušava li se ovom izložbom na neki način napraviti i "update" u valorizaciji Murtića za današnje vrijeme i današnje duhovno okruženje suvremene umjetnosti?

Apsolutno. Naravno da mi danas očekujemo od umjetnosti da se vrlo izrazito referira na stvarnost koja nas okružuje. Modernizam, u kojem je Murtić jedan od najmarkantnijih naših predstavnika, je zastupao autonomiju umjetničkog djela kao ideju, dok ovdje upoznajemo jednog "drugog" Murtića, koji vrlo snažno, spremno i vizionarski prosuđuje stvarnost koja se oko njega događa. U tom smislu je to "update", ali naravno i u načinu na koji su obje izložbe - i ona u Sarajevu i ova u Zagrebu - postavljene. Dakle, također možemo reći i da je u prezentacijskom smislu to "update" u odnosu na način na koji su se Murtićeva djela i ostavština dosad predstavljale javnosti.

Kakvu ulogu i, posredno, kakvu simboliku sam prostor Umjetničkog paviljona ima u ovom, na neki način, izrazito teatraliziranom postavu?

Dugo smo se vremena dogovarali oko toga kako će postav izgledati, a namjera nam je bila i ponovno postići isti snažni efekt koji je imao sarajevski postav u okviru tamošnje arhitekture, koja je već sama po sebi ruševina, pa daje pravi, mi bismo u Dalmaciji rekli - "timbar" djelima. Umjetnički paviljon je obojen u crno, čime je postao nešto što bi najbliže asociralo na masovnu grobnicu. Taj ples smrti odvija se svuda oko nas na deset titanskih crnih panoa, na kojima su "kongregacije" crteža kostura. Dojam je vrlo snažan i upečatljiv - vjerujem da će u pravom smislu potresno djelovati na promatrača, kao i da zapravo doprinosi percepciji crteža.

Neki od radova na izložbi su medijski redizajnirani. Koji je razlog ove vrste "zadiranja u autorsko djelo"?

Taj pristup je inače također zasnovan na postavu u Sarajevu. Naime, u predvorju Vijećnice su veliki lukovi, koji su najprije bili zatvoreni Kounellisovom instalacijom, a potom i uvećanjima Murtićevih najefektnijih crteža iz ovog opusa. Crteži iz ciklusa "Cadavera" uvećani su do titanskih dimenzija i obasjani su iznutra, tako da svjetlost prosijava kroz njih. Ovdje smo se odlučili za nešto drugo. Riječ je o osam monolita, kakvi inače pripadaju uobičajenom uličnom mobilijaru. To su light-boxovi koji s obje strane imaju skenirane i uvećane "Cadavere". Premda jest riječ o zadiranju u Murtićev rad, tu je vjerojatno najviše došlo do izražaja upravo Murtićevo crtačko majstorstvo. Kad crtež od 20 na 30 centimetara uvećate na velike formate vidi se njegova kvaliteta u svakom, pa i najmanjem njegovom djeliću.  

Iza svega, zapravo, stoji Fondacija Murtić u osnivanju. Koji je njen cilj, odnosno ciljevi?

To bi bilo možda bolje pitati osnivače. Obitelj Murtić će osnovati fondaciju tijekom ove godine. Ona je s jedne strane vezana za donaciju Murtićevih djela Zagrebu, odnosno Muzeju suvremene umjetnosti, ali mislim da je najvažnije to što će fondacija na jedan novi način prići materijalu koji nam već postaje i problem - a to je ostavština naših velikih umjetnika iz epohe modernizma. Oni će projektima poput ovoga ne samo raditi "update" Murtića, nego i vječnu poruku koju umjetnost nosi činiti prepoznatljivom i razumljivom publici koja tek dolazi i čija će se očekivanja kroz vrijeme mijenjati. (Foto:Pixsell)