Suvremena plesna scena protestno zauzela Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport

O čemu je riječ, te zašto se prosvjeduje, došle su nam reći Snježana Abramović i Katarina Đurđević, predsjednice spomenutih udruga.

Došle ste izravno s prosvjedne akcije u Gradskom uredu. Kako je akcija izgledala?

S.A.:    Evo, sada su se prvi put digli i javno izrazili svoje nezadovoljstvo plesači, koreografi i predstavnici suvremene plesne scene u Hrvatskoj. Ove godine je doslovno ugrožen ne samo naš status, nego i opstanak naše profesije.

Kako su zaposlenici Ureda reagirali na toliku količinu plesača? Koliko vas je bilo?

S.A.:     Bilo nas je oko 75, što znači oko jedne trećine. Dosta je naših kolega na putu, ali imali smo podršku mnogih kolega iz inozemstva. Poznato vam je da mi sve sami radimo, pa ne možemo ni očekivati od kolega da žrtvuju cijeli svoj dan kako bi sudjelovali u ovakvoj protestnoj akciji. Inače, budući da smo najavili skup, zaštitari su bili vrlo pristojni i kooperativni, ali čini mi se da smo ipak digli dosta prašine.

Je li vam tko iz Ureda izrazio podršku?

S.A.:    Katarina i ja upravo dolazimo s tog sastanka s pročelnikom Ureda za obrazovanje, kulturu i sport, gospodinom Lovrićem, kao i sa savjetnikom za kazališnu djelatnost, gospodinom Vladimirom Stojsavljevićem.

Koji su razlozi ove prosvjedne akcije? To nisu samo smanjena sredstava za ples, iako bi i sama ta činjenica bila dovoljna za prosvjed.

S.A.:     Svi znamo da se radi o recesijskoj godini, ali u toj recesijskoj godini teret ne snose svi jednako. Dakle, nama je jasno da novca nema, ili ga ima manje nego inače, ali zanimljivo je da se upravo nezavisnoj kulturi najviše rezalo za programsku djelatnost. Tu spada i ples, koji je inače vrlo racionalna umjetnost, koja čak i s malim sredstvima napravi vrhunske rezultate, a najčešći je predstavnik Hrvatske na inozemnim festivalima. Plesna scena ne može raditi racionalnije nego što već sada radi, dakle, ako se režu sredstva, onda ne razumijem zašto se ona nisu jednako rezala i javnim gradskim ustanovama. Naš osnovni zahtjev bio je da se preispita financiranje programa ove godine.

Koliko se situacija za ples pogoršala ove godine?

S.A.:    Situacija je oduvijek dosta loša, naime, u ukupnom izdvajanju u prošloj godini ples je bio zastupljen sa 1.1%, a ove godine je to palo na 0.8%. Treba napomenuti da se tu ne radi samo o programskim sredstvima. Naši umjetnici, vrhunski izvođači i koreografi žive od tih sredstava, a jedan dio odlazi i za organizacijski dio posla koji naprosto nitko ne uvažava. Dakle, mi smo pokazali da možemo raditi vrhunske projekte sa troje ljudi i jednim laptopom u vlastitom prostoru, ali izgleda da je čak i to preskupo za Grad Zagreb, dok se neracionalni broj zaposlenika koji je prisutan u većini javnih gradskih ustanova tolerira. Gospodin Lovrić nam je rekao da oni imaju zakonsku obavezu prema javnim ustanovama u kulturi, bile one racionalne ili ne. To mi je dosta čudna formulacija.

Grad se hvali prije nekoliko mjeseci otvorenim Zagrebačkim plesnim centrom. Što je s njim? Koliko od njega imaju plesači?

K.Đ.:    Nama je svima jako drago da je Plesni centar otvoren i zahvalni smo na tome. Međutim, hladni pogon nije pokriven, pa samim time dolazimo do situacije u kojoj iz programskih sredstava moramo plaćati tehničku službu, a moramo davati i novac od prodanih ulaznica. Nije to kritika zagrebačkom plesnom centru, jer oni drukčije ne mogu budući da im grad nije omogućio sredstva koja su im potrebna. Grad nam stalno imputira da plesnoj djelatnosti nije «uzeto», nego joj je «dano», no Plesni centar je samo zgrada, a ako nemamo financije za programsku djelatnost, onda je i sama svrha zgrade upitna.

S.A.:     Ako potrošite 26 milijuna kuna da sagradite zgradu, onda valjda imate i sredstva da održavate tu zgradu i hladni pogon Centra. Ako ne, onda je to neracionalno utrošen novac. Uopće nismo uspjeli razgovarati o tom problemu, ali još uvijek me čudi ta zakonska osnova bez obzira na valorizaciju programa i višak zaposlenih. Gradski ured za kulturu s ovim načinom financiranja, po mom mišljenju, radi jedan veliki korak natrag prema socijalizmu.

Uputili ste i službeni zahtjev za očitovanjem o stanju plesa u Zagrebu na razne adrese. Što očekujete od toga?

S.A.:    Za početak želimo vidjeti po kojoj to zakonskoj osnovi se gradskim umjetnicima i ansamblima ne može priznati trošak organizacijskog poslovanja i ljudskog potencijala. Plesači moraju provoditi cijele dane u dvorani, potreban mu je pedagog, dvorana za vježbanje i dvorana za nastupe. Obzirom da nisu sve plesne grupe vezane za Plesni centar, i dalje imamo problem da javna gradska kazališta, uz izuzetak ZeKaeM-a, iznajmljuju svoje pozornice, što je prema tumačenju Gradskog ureda također zakonski dozvoljeno.   

Ukoliko se ne očituju, ili ukoliko vas očitovanje ne zadovolji, koje su sljedeće akcije?

S.A.:    Ići ćemo dalje. Idemo na odbor za kulturu pri gradskoj skupštini, dakle, na zakonodavnu vlast. Ovo je sad stvarno pitanje našeg opstanka, branša je egzistencijalno ugrožena. bez obzira sviđao se nekome ples ili ne, on je standard, kao što je i likovna umjetnost ili kazališna umjetnost. Međutim, kod nas se uvijek radi o nekim osobnim preferencama kad se dodjeljuje novac. Čekamo prvo očitovanje. Upozorila sam da nismo zadovoljni odgovorima, iako je gospodin Lovrić bio vrlo ljubazan i stvarno nam je posvetio vremena.

Vaše dvije udruge zajedno su organizirale ovaj prosvjed. Znači li to da je plesu zaista došlo do grla kad ste se počeli spajati, a ne više razdvajati?

K.Đ.:    Kao što je Snježana i rekla, ovo je pitanje egzistencije. Šaljemo zajedničku poruku da želimo raditi, a nisam sigurna je li to baš shvaćeno u samom Uredu. Pokušali su nam izaći u susret nekim prijedlozima oko smanjivanja broja izvedbi i spajanja projekata, ali nismo im došli zbog toga da udružimo novac i da sa što manje posla napravimo i predamo proračun. Zajedno smo zato što želimo raditi, a jednostavno nemamo uvjete za to. Što se tiče, na primjer, samostalnih projekata, prosjek po projektu je 40 tisuća kuna za dvije, tri ili četiri izvedbe. To je nemoguće ukoliko od tih 40 tisuća dajemo minimalno deset za najam prostora. Znači, ostaje nam 30 za plaćanje izvođača, koreografa, autora, ili dramaturga koje bismo trebali imati ali ih nemamo.
S.A.:    Svjesni smo recesije, i svjesni smo da nema novca. Ne tražimo povećanje sredstava, nego samo tražimo da svi subjekti u kulturi snose jednak teret recesije, a ne samo nezavisna kultura, dok se javne ustanove preferiraju.