Zlatko Kopljar o TEŽ-u i glorifikaciji svjetla

Njegova sredinom devedesetih započeta serija radova pod jednostavnim nazivima, koji uvijek uključuju kraticu «K» s pripadajućim rednim brojem, uključuje performans, ali i objekte, instalacije, fotografiju, video radove - sve ovisno o zamisli i potrebama da se ona komunicira.

Iako ih nije baš lako podvući pod neki zajednički nazivnik, može se reći da Kopljar u njima često koketira s temama žrtve, svetosti, poniznosti i moći, s etičkim ili pak mističnim predznakom - ovisno kako se gleda. Novi rad «K13» nastao je prošle godine i prvi put je izlagan u Minoriten galeriji u Grazu, a zagrebačka ga publika prvi put može vidjeti u Muzeju suvremene umjetnosti, odnosno takozvanoj «NO Galeriji».

Nismo spomenuli, a važno je, da iza akronima «K» iz naziva tvojih radova stoji pojam «konstrukcije». Što su, dakle, «konstrukcije», kad ih već tako nazivaš, i zašto «konstrukcije»?

Na neki sam način bio umoran od izmišljanja naziva radova, i prvo što mi je palo na um je bila «konstrukcija», iz jednostavnog razloga što sam uvijek, i na materijalnoj i na duhovnoj razini, tražio stvoriti neki prostor koji u konačnici komunicira između mene i moguće publike. Osim toga, kao što ste jednom ranije rekli, radove često navlačim čak i na vrlo opasnu razinu patetičnosti, tako da bi nekakvi specifični nazivi mogli biti vrlo opasni.

Karakteristično je za seriju radova «K» da nema predvidljiv razvoj ni u medijskom ni u konceptualnom smislu. Svaki je dosad bio drukčiji - jednom fotografija, drugi put intervencija, treći put video-performans, četvrti put neki objekt. Dakle, što je ono što ih povezuje u njihovoj različitosti, kad ih već gledaš kao integralne dijelove jedne cjeline?

Sebe nikad nisam doživljavao kao slikara, video autora, performera, najlakše bi bilo reći da sam  medijski umjetnik. Problemi koji me zanimaju uvijek na neki način nađu svoj put. U tom smislu uvijek tražim medij koji bi im najbolje odgovarao, a sve zato da se na što zorniji način prebaci ili ostvari taj komunikacijski prostor, ili, zapravo, konstrukcija. Zato nije isključeno da ću se u budućnosti baviti i nekim medijima kojima se dosad nisam bavio.

Novi rad «K13» i istoimena izložba je, koliko nam je poznato, prvi slučaj da se jedan rad direktno nadovezuje na rad koji mu je prethodio, kao neka vrsta nastavka priče. Što te navelo da ovaj put tako postaviš stvari?

Nije baš prvi put, jer je već rad «K9 Compassion» dobio svoju inačicu «K9 Compassion+». Inače, sa serijom «K9» još nisam gotov, a ono što upravo sada spremam je njen zaključak potpuno novim radom «K9 Compassion Home», koji će biti izložen u travnju u sklopu jedne međunarodne izložbe u Zagrebu. Što se tiče aktualnog rada, mogu reći da je već u «K12» bilo nekih naznaka da ću se možda više pozabaviti TEŽ-ovim tornjem za testiranjem žarulja, ali nisam uspio utrpati toliko tema i slojeva u samo taj jedan rad. Nije bilo ni uvjeta, a trebalo mi je i vremena da sublimiram sve o čemu sam razmišljao. Dakle, u «K13» sam se potpuno približio tornju, ušao sam u njega i, uvjetno rečeno, stopio se s njegovim svjetlom. 

Zašto ti je tako važan, i kakvu ulogu on igra u radu?

Prvi put sam ga vidio kao dječak na jednom proputovanju kroz Zagreb i od tada mi je ostao urezan u pamćenje. Ponovno sam ga vidio tek kad sam došao u Zagreb studirati, ali sve ove godine ostao mi je u memoriji, kao i kod svih onih ljudi koji su prolazili kroz Zagreb. Sada, u komunikaciji s ljudima, vidim da je on dio jedne duboke zajedničke memorije koja je zapravo urezana u pamćenje svih nas. Imao sam dojam da je riječ o prostoru oko kojeg nema nikakvih prijepora, svađa i svojatanja. Sam arhitekt Horvat, koji ga je projektirao, postavio je u vertikalu nešto što je komotno mogao postaviti u horizontalu, te nam je na neki način stvorio svjetionik grada. Cijela ta arhitektura, koja služi za ispitivanje žarulja, u konačnici glorificira ono što jest produkt njene namjene - a to je svjetlo.

Može li se tvoj odnos s TEŽ-ovim tornjem čitati i kao neko religiozno iskustvo?

Sigurno da može, jer sama tema svjetla je dovoljno široka i duboka. O njoj se puno toga može reći, a zapravo ne reći ništa. Bez svjetla, neovisno o tome koji mu je izvor, ništa ne postoji, pa je uvijek bilo pojam i poetskih, a i religijskih udubljivanja.

Znamo da sve svoje nove radove pomno pripremaš, ponekad i dosta dugo. Što je sljedeće što planiraš napraviti, ako već postoji neka ideja?

Volio bih završiti priču s TEŽ-om, da ne otežem do beskraja s tim. Novi rad će biti eksperimentalni film ili eksperimentalni video u trajanju od deset do petnaest minuta. Prvi put ćete ga vidjeti sljedeće godine, ali prije toga bit će prikazan u jednoj galeriji u Brugesu. Inače, u utorak, 9. veljače, u 18 sati u Muzeju suvremene umjetnosti održat će se okrugli stol na kojem će se okupiti povjesničari, povjesničari umjetnosti, arhitekti i urbanisti, koji će, svaki iz perspektive svoje struke, govoriti o TEŽ-u.