Tko je jamio, jamio je!

U samom Pravilniku, naime, pisalo je da stupa na snagu danom donošenja i da se neće objaviti u Narodnim novinama. Upravo to suprotno je izričitoj odredbi Zakona o sustavu državne uprave prema kojem pravilnici stupaju na snagu najranije osmoga dana od dana objave.

Ocjenu ustavnosti i zakonitosti od Ustavnog suda zatražio je Boris Ružić iz Pule, pozivajući se na to da Pravilnik diskriminira umirovljene vojne osobe u odnosu na aktivne, a njih u odnosu na ratne stradalnike.

Htjeli smo o tome razgovarati s mnogim ustavnim stručnjacima, no nisu nam se odazivali - pogotovo ne oni asovi iz devedesetih koje smo u međuvremenu nekako zaboravili.

Kad je Ustavni sud donio ovu odluku - krajem 2001., na njegovom čelu bio je Smiljko Sokol, a u donošenju odluke sudjelovali su i Marijan Hranjski, Petar Klarić, Mario Kos, Jurica Malčić, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Vice Vukojević i Milan Vuković.

Među njima je bila i sadašnja predsjednica Ustavnog suda, Jasna Omejec, no nismo je uspjeli uloviti za pojašnjenje posljedica ove odluke.


Kazneno-pravna odgovornost

Državno odvjetništvo nema ništa za dodati na svoje priopćenje od 29. siječnja 2010. kojim je zaključilo da nema nikakvih novih činjenica koje bi dovele u pitanje svojevrsno zeleno svjetlo na stan Jadranke Kosor.

Iz Ureda Mladena Bajića potvrdili su to na temelju očitovanja same Jadranke i dokumentacije koju je dostavila, te uvida u svoje spise. Ukratko, Jadranki Kosor priznato je stanarsko pravo odlukom Stambene komisije Ministarstva obrane, na način i u postupku propisanom Pravilnikom, te u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

U priopćenju je pisalo da je "predmetni stan dodijeljen Jadranki Kosor, pod jednakim uvjetima pod kojima su stanovi Ministarstva obrane temeljem navedenog Pravilnika davani na korištenje i drugim osobama, te kako joj je stan prodan pod istim uvjetima kao i drugim građanima".

S time se slaže i odvjetnica Jadranke Kosor, Ivana Špehar iz odvjetničkog društva «Šeparović, Špehar i Gavranić»: «Kad je ukinut neki pravni propis, onda ako netko smatra da mu je time povrijeđeno neko pravo, može napadati sve akte koji su doneseni temeljem njega, u roku od šest mjeseci. U ovom slučaju, niti je ikome povrijeđeno pravo, niti je itko osporavao taj konkretni akt.»

To što osporeni Pravilnik nije objavljen u Narodnim novinama  vjerojatno je bio tek propust nadležnih, dodaje Špehar i ističe da to nije bio tajnoviti dokument koji je kružio između desetoro ljudi da bi oni među sobom podijelili stanove: «Stanovi su temeljem tog Pravilnika dodjeljivani tisućama ljudi. Svatko koga je zanimalo znao je za njega, a i organi koji su po njemu postupali su znali. To je isto kao da tvrdimo da prosječni građanin crpi svoja znanja o nekim svojim pravima iz Narodnih novina.»

Što se tiče kvadrature kruga, to jest, činjenice da je Jadranka Kosor na kraju završila u stanu od skoro 90 kvadrata, Ivana Špehar to objašnjava jednostavnom matematikom: «Jadranki Kosor odobrena je zamjena stana: prepustila je MORH-u svoj stan od 37,7 m2, a s obzirom da je, kao dvočlana obitelj, imala pravo na otkup stana do 50 kvadrata, dobila je stan od 87,5 m2.»


Politička odgovornost

Predsjednik Mesić danas se suzdržao od komentara - rekao je: «Ne znam stvarno o tome ništa.» Sasvim je drugačije zvučao početkom 2007. kad je napadao Pravilnik tvrdeći da mu je cilj bio da se podobni mogu namiriti. Kako je Mesić tada isticao, «vojne stanove mogao je po svom nahođenju donositi ministar obrane bez ikakvih kriterija».

Na pitanje bi li takav protuustavni stan Jadranka Kosor trebala vratiti, Mesić je rekao: «Kada bi bila donesena takva pravomoćna odluka, onda sigurno da.» No, gostujući na Hrvatskom radiju 2007. u emisiji «S Predsjednikom na kavu» nije znao da je Ustavni sud već ukinuo taj Šuškov Pravilnik.

Je li za to trebao znati glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, pitanje je koje postavlja SDP-ov saborski zastupnik Igor Dragovan. On i dalje sumnja u način na koji je premijerka Kosor stekla svoj stan, te ističe da je ona «zadnja koja se može prikazivati kao heroina obraćčuna protiv korupcije. Šest godina je sjedila u sustavu «kud Ivo, tud i ja» koji je generirao korupciju u najvišem državnom vrhu.»

«I ovaj slučaj dokazuje da što god zagrebete, a seže u devedesete godine, da je i zakonito i moralno sumnjivo», kaže nezavisni saborski zastupnik Dragutin Lesar: «Zbog brzine radnje kojom je Bajić odradio taj slučaj, trebalo bi se postaviti pitanje njegove odgovornosti, jer očito ni on nije bio upoznat s odlukom Ustavnog suda - to znači da je i taj predmet obrađen s velikom dozom neopreznosti ili političkog diktata.» A što se tiče odgovornosti same gospođe Kosor, Lesar kaže da postoji i politička i moralna odgovornost, međutim, «Pitanje moralne odgovornosti uvijek se veže s osobom - moralnu odgovornost mogu snositi samo osobe koje imaju moral».


Kako su 1990-ih izgledale deložacije iz «vojnih stanova»

U akcijama sprečavanja nasilnih deložacija sudjelovali su brojni aktivisti tada malobrojnog civilnog društva. Među najaktivnijima u Splitu bio je Tonči Majić iz Dalmatinskog komiteta za ljudska prava koji ističe da primarni cilj možda i nije bila otimačina stanova, nego stvaranje atmosfere straha unutar populacije ne-Hrvata. Kako je to izgledalo, opisao je na jednom konkretnom primjeru:

«Najprije su poslali nekog hrvatskog vojnika da izbaci, u ovom slučaju, starog penzionera Grebenara. Vojnik se zadržao u stanu nekoliko mjeseci, a onda se pronašlo načina da se tamo smjesti neka veća osoba - Smiljko Šagolj se sam hvalio u medijima da mu je ministar Gojko Šušak osigurao dokumente za taj stan i on je zauvijek ostao u njemu. Krimen gospodina Grebenara bio je jedino u tome što se njegov stan nalazio preblizu Špravnog fakulteta u Splitu, a mladi izdanci porodice Šagolj, upravo su tih mjeseci počinjali studirati na Pravu u Splitu.»

Deložacijama zbog kojih je, prema Majićevoj procjeni, oko deset tisuća građana Hrvatske ostalo bez krova nad glavom, bavila se i Vesna Kesić, sada predsjednica Vijeća Gonga. Ona kaže da je slučaj stana Jadranke Kosor prvi pravi test premijerkine vjerodostojnosti: «Možda ni ona nije morala znati točnu situaciju, iako je vjerojatno znala, no o njenim reakcijama će ovisiti trend povjerenja koji je ipak uspjela okrenuti u dobrom smjeru.»

Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, koji se borio protiv deložacija iz vojnih stanova, tada je bio Ivan Zvonimir Čičak koji sada kaže da treba provjeriti slučajeve podjele vojnih stanova koji datiraju i prije 1996. «Premužak se zvao jedan od šefova koji je bio tada u vojsci, i bio je još jedan - oni su zloupotrebljavali žigove. To je jedna cijela storija. Protiv toga sam da se sada o tome piše zbog Jadranke Kosor ili Vladimira Zagoraca, nego treba ispitati sve ili ništa.»

Tonči Majić zaključuje da su na ključnim mjestima ljudi koji, ako bi zdušno krenuli u utvrđivanje ratnih zločina i slično, na kraju istraživanja našli i sebe. Tako da se štite međusobno, ali time štite i svoja vlastita leđa. (Fotografija - Pixsell)


(Miljenko Cvitković, Petar Panjkota, Bruno Perić i Jelena Berković.)